– Već kada sam bio klinac zainteresirale su me ptice grabljivice. I tada je krenula ljubav prema njima. Kao što se kaže, čovjek se s tom strašću za sokolarenje, na neki način treba roditi. Svatko može postati sokolar, ali svakog ne vodi jednaka strast, ako ta neka ljubav već ne postoji negdje iznutra u čovjeku, kazao nam je Zlatko Habuš, sokolar iz Belice. Gostovao je sa sokolarom Ivanom Horvatom (intervju vidi OVDJE) na 3. Kampu mladi čuvari prirode. Sudionicima kampa podijelio je svoja iskustva, umijeća i znanja iz svijeta ptica grabljivica. Član je Hrvatskog sokolarskog kluba. Iako je taj klub osnovan u Karlovcu, u njemu je aktivno čak petero Međimuraca, sokolara.
Strahopoštovanje prema grabljivicama
Na Matulovu gruntu privremeni gosti su bile ptice kojima laik prilazi s velikim strahopoštovanjem, što su iskusili pojedini sudionici Kampa u trenucima držanja sove ušare na ruci sa sokolarskom rukavicom. Iz Belice su u Frkanovec stigle zanimljive vrste, a Habuš ih je ukratko predstavio:
– Imamo par Harrisovih jastrebova (Parabuteo unicinctus). Oni nisu naša autohtona vrsta, dakle Europa im nije prirodno stanište, već dolaze iz Južne Amerike. To su ptice pustinjskih predjela. Zatim imamo jednu veliku sovu ušaru (Bubo bubo), to je najveća europska sova, i stoga je mnogi zovu kraljevska sova. Imamo i jednu domaću autohtonu vrstu, vjetrušu kliktavku (Falco tinnunculus). Ona je nažalost još kao mladi ptić pala iz gnijezda, ljudi su je pronašli, a mi smo je othranili. Želimo je vratiti u prirodu. Vidjet ćemo kako će se ponašati, s obzirom na to da se navikla na ljude koji joj donose hranu. Vidjet ćemo hoće li se moći sama snaći u prirodi, jer je kod nas odmalena.
Ptica ponekad ostane kratkih rukava
– Sokolarstvo nije hobi. Sokolarstvo je život. Ne možete nikome ostaviti pticu kao kućnog ljubimca da vam je neko pričuva, a vi da odete dva tjedna na odmor. Pticama treba svakodnevno hrana i svježa voda, posebice sad u ljetnim vrućinama. Ptice su dosad bile u fazi gniježđenja, a sad su u fazi mitarenja. Treba znati da svake godine ptice kompletno mijenjaju perje. Pero po pero bacaju i novo pero naraste, da bi negdje do prvog listopada, otprilike kada počne lovna sezona, bile spremne. S pticama radimo treninge kako bi bile u kondiciji i s njima se kreće najesen u lov. Mi smo lovci. Kao što lovci love puškama, mi lovimo s pticama. To je način lova koji povezuje nekoliko elemenata: lovca, pticu grabljivicu, lovačkog psa i divljač. Lovi se na način gdje divljač ima pedeset posto, ili čak i više, šanse da pobjegne ili se sakrije. Tko je spretniji, taj je pobjednik. Tako je to u prirodi, kazao je Habuš.
Uz sokolara Zlatka, na Matulovu gruntu o ptičjem svijetu i sokolarenju, govorila je i njegova supruga Danijela, također sokolarka. Suprug je naravno bio njezin magnet ulaska u ptičji svijet:
– Moraš imati ljubav prema pticama. To sam spoznala uz supruga. Ne možeš si uzeti pticu i imati je negdje zatvorenu. Suprug i ja si uzajamno pomažemo, oko hranjenja, treninga i svega ostalog što je potrebno raditi oko ptica. Zajedno odlazimo i na predstavljanje ptica primjerice u vrtiće ili škole. Umijeće sokolarenja je danas zahvaljujući nama nekolicine entuzijasta, prije svega članovima Hrvatskog sokolarskog kluba, priznato i upisano na UNESCO-OV popis nematerijalne kulturne baštine. To je jedina vrsta lova koja je u Hrvatskoj zaštićena. Mogu izdvojiti par zanimljivosti iz lova. Primjerice, ako ptica ima sreću i uhvati divljač dakle plijen, ona dalje ne lovi. Ima opet dana kad je divljač spretnija, a ptica grabljivica ostane “kratkih rukava”.
Vremenska „kapsula“
Ove je godine u Goričanu obilježena deseta godišnjica članstva Republike Hrvatske u Europskoj uniji. Tom prigodom simbolično je u gorinku (humak) ugrađena vremenska „kapsula“ u kojoj je između ostalog pohranjen i sokolski dnevnik kao važan artefakt za međimursku, hrvatsku i europsku povijest, što je još jedan detalj koji govori o značaju sokolarenje, istakla je na kraju razgovora, sokolarka Danijela.
tekst i foto: Roberta Radović
