Često pitanje posjetitelja Edukacijsko-istraživačkog centra Matulov grunt u Frkanovcu glasi: – Gazda Matulovog grunta prezivao se Matul, Matula ili…? Interpretatori Javne ustanove Međimurska priroda kojoj je dano upravljanje „starom hižom‟ spremno odgovaraju znatiželjnicima kako se radi o akronimu stvorenom za potrebe brendiranja ovog novog Centra. Na tragu tog pitanja i samoj povijesti vlasnika ovog gruntiša Mihaela Mesarić, stručna voditeljica Međimurske prirode razgovarala je s Marijom Kovačić, jednom od posljednjih petero vlasnika koji su gruntište naslijedili kao „herbiju‟.

– Gazda na gruntu bio je Ivan Špiranec. Zvali su ga Ivek. Prva žena mu je preminula, pa se oženio Terezijom, koju smo svi zvali „mamica‟. Ivek i Treza, oboje iz Frkanovca, nisu imali djece, pa ih je moj otac, Juraj Škvorc, dohranio. Tako je tata naslijedio kuću i grunt, kazala je gospođa Kovačić te se prisjetila kako je dohrana izgledala. Terezija Špiranec primala je “dohranu” dio u novcu, a dio u naturi:

– Naš je tata svake godine morao dati obitelji Špiranec sto kila kuruze, pšenice, krumpira i dnevno dvije litre mlijeka. Davao je mjesečno i deset hiljada dinara (to su bili oni crveni „penezi‟). Dohranio je mamicu, iako je umro par mjeseci prije nje. Mi smo se onda pobrinuli za mamicu. Moj je tata umro u kolovozu, a mamica oko Božića 1995. godine. Umrla je s 92 godine. Živjela je sama, bez djece.

Stara hiža u Frkanovcu
Ovako je izgledala stara hiža u Frkanovcu prije preuređenja (fotografija iz arhive Marije Kovačić)

Bez nasljednika

Bivši župan Branko Levačić i Međimurska županija kupili su gruntište s namjerom uređenja stare hiže kao jedne od turističke atrakcije našeg kraja. Godine 1968. preminuo je Ivan Špiranec, a Terezija, mamica, je ostala živjeti sama bez djece. Prema kazivanju gđe. Kovačić, mamica je rođena 1903. godine. Nije imala školu, ali znala je čitati, pisati i računati. Bila je iz familije gdje je bilo šesnaestero djece. Voljela je djecu, ali njezin suprug Ivan, Ivek kako su ga zvali nije htio nasljednika: – Ivek je ne štel decu‟.

Supružnički život golicao je maštu, pa su tako i nasljednici grunta malo, pomalo od mamice dobivali isječke onoga što se dešavalo ispod „plahti i vanjkuša. O tome zakaj nisu imali dece mamica je rekla: – Ivek je rekel, di je jeden, tam bu ih i sedem. Čak nisu skupa ni pokopani. On je pokopan s prvom ženom, a mamica je pokopana tamo gdje su i njezini roditelji na groblju u Lopatincu. Njoj je jako bilo žal kaj joj on nije htel decu napraviti. Ženska si je imena zbrala, bil bi Slavek… Živeli su ne kao bračni par, već više kao u moderno vrijeme, kao cimeri. Nisu skupa spali. Svaki je spal u svom krevetu. Mamica je rekla, ak je on kaj štel, onda me malo došo pogledati, i odma je bežal na svoju stranu, u svoj krevet. I svaki je svoje peneze imal.

Marija Kovačić
Mamičino ogledalo i još poneke stvari iz stare hiže čuva gospođa Kovačić

Zaboravljeni  “penezi”

Jednom kad su sin gđe. Kovačić i danas njezin pokojni suprug išli po gruntu, opazili su jednu dasku koju je trebalo učvrstiti i pod njom našli skrivene “peneze”.

– Našli su nove, novcate peneze. Ali to više nije vredilo. Novčanice su bile bezvrijedne. Radilo se o dinarima. To je moral Ivek skriti. Da bi mamica znala za te peneze ona bi ih uzela i potrošila jer penziju nije imala. Na plac u Čakovec je nosila voće, povrće, pa je tako nekaj za život imala, pretpostavila je gđa. Kovačić.

Ispred hiže je bio „vrčak‟ i ograda, a otraga „štala, škedenj‟ sve što je jedno gospodarstvo trebalo. Imali su kola, plug, ornice i sva pomagala za polje i nisu trebali ništa posuđivati. Sa susjedima su se dobro slagali, ali Ivek je bio strog:

– Nisu se previše družili s drugima. Ivek je ne dal. Mamica je rekla, dok joj se ženila sestra, nije smela ići na gostuvanje.

Asfalt je u ulici gdje se nalazi Matulov grunt napravljen 1992. Prije je bio makadam. Danas kuće u mjestu imaju plin i struju. Mamica je bila snalažljiva, rado je govorila kako je živjela. Tako doznajemo, kupila si je tranzistor na baterije, podsjetila se na kraju razgovora gđa. Kovačić i zaključila kako je veseli što se na nekadašnjoj njezinoj “herbiji” razvija lijepa priča zvana – Matulov grunt.

 

intervju vodila: Mihaela Mesarić

autorica fotografija Marije Kovačić: Mihaela Mesarić

intervju pripremila: Roberta Radović

Comments are closed.