– Čak osamdeset posto mojih fotografija nastaje u ranim jutarnjim satima. Jutra su zahvalna za fotografiranje u svim godišnjim dobima. U ljetnim danima odgovara mi probuditi se u pet sati, spremiti se i otići fotografirati prirodu. Tijekom dana na redu su druge obaveze. Volim jesenje i proljetno doba zbog mistične atmosfere, opisuje svoju naklonost prema odabiru vremena za odlazak u prirodu Kristina Poljak, fotografkinja divljih životinja.
Priroda i životinjski svijet većinom su u fokusu njezinog fotoaparata. S obitelji živi u Svetoj Mariji, a kako je rodom iz Koprivnice gdje je djetinjstvo provela u području uz šumu, povezanost s prirodom u njezinom slučaju – neraskidiva je.
Vrijedi uložiti u opremu i znanje
– Oduvijek volim prirodu, ali nakon udaje, brige za supruga i djecu, nekako je moja povezanost s prirodom pala u drugi plan. Sad kad su djeca porasla, otvorilo se vrijeme za moj hobi, fotografiranje, i to prije svega prirode i životinja. Odlučila sam da „ne bum samo doma krpu vlekla po celi dan‟, već ću se potruditi što više ići u prirodu i fotografirati. Prije pet, šest godina kupila sam prvi fotoaparat i njime isprva fotografirala najviše dječje rođendane (smiješak). Postepeno sam shvatila kako mi noga sve viče korača u smjeru prirode, a moj fotoaparat privlače pejzaži, i sve više divlje životinje. Htjela sam dobiti što kvalitetnije fotografije, pa sam kupila kvalitetniju fotografsku opremu. Vrijedi u nju uložiti. Svoje fotografije najviše objavljujem na društvenoj mreži, na Facebooku. O vještini fotografiranja ponajviše sam naučila preko mrežnih stranica, a i dandanas učim, jer stalno treba nove informacije i znanja usvajati, a postojeća ažurirati, o ulasku u svijet fotografije govori Kristina.
Domaća priroda – prepuna fotografskih izazova
U jutarnjim šetnjama prati je i pas Max, njemački ovčar pa su tako i najčešće ture za fotografiranje na terenima u blizini Svete Marije, Donje Dubrave, Donjeg Vidovca, Legrada, Preloga, a ponekad je nostalgija odvede i do Koprivnice. Osobito je radosna i ponosna kad njezin foto safari rezultira novim, krasnim fotografijama divljih životinja u neobičnim pozama:
– Najdraže teme za fotografiranje su mi grabežljivci, čagljevi, lisice vrebam …Divno je biti dio tog svijeta divljih životinja. Možda zbog toga jer ih je teže fotografirati. Zagonetne su i uvijek kao da imaju neku novu priču. Drago mi je kad uspijem fotografirati jelensku i srneću divljač. I kad napravim sto fotografija srna, uvijek se izdvoji neka osobita. Volim i motiv ptica, osobito kad u kadru dobijem neku rijetku vrstu. Nekim pticama sada već i znam staništa, pa mogu otići na to područje ciljano fotografirati ih.
Društvene mreže u ulozi učitelja
Objava fotografija na društvenim mrežama ujedno pridonosi i edukaciji pratitelja, ističe Kristina, te nastavlja:
– Izdvajam fotografiju crne rode nastalu u Donjem Međimurju. Mnogi ovdašnji mještani nikad je uživo nisu vidjeli. Rijetka je, ali boravi ovdje, što sam dokumentirala svojim fotografijama. Veseli me i kad napravim fotografiju vidre ili čaglja. To su moji foto ulovi. Raduje me što se mojim pratiteljima na društvenim mrežama sviđaju moje fotografije. Volim mekane, ali žive boje, jer tako nekako ja vidim i osjećam životinje, pa tu emociju svog osobnog oduševljenja prirodom i životinjskim svijetom, nastojim prenijeti i na fotografiju.
Otpadu nije mjesto u prirodi
Boravak u prirodi donosi i drugu stranu medalje, drugu vrstu opažanja. Riječ je o neodgovorno odbačenom otpadu. Niti Kristina nažalost ne može izbjeći takve prizore:
– Nažalost smeća ima svugdje, pa čak i na onim područjima koja su zaštićena. Nemam riječi ni komentara za osobe koje bacaju otpad u prirodu. Imamo organizirani odvoz svih vrsta otpada, od elektronike preko plastike do papira i doista ništa ne treba bacati u prirodu. Ovog ljeta sam opazila kako je i puno manje leptira bilo nego li ih je bilo prijašnjih godina. A nakon ovih poplava, viđala sam i mnogo manje životinja.
Bezazlen fotografski mamac
Kristina voli fotografirati i djecu jer, kako kaže, djeca su spontana i iskrena, pa uvijek nastanu prekrasne fotografije. Gotovo „dječjih‟ zgoda ima i u prirodi, pa izdvaja anegoditu s vjevericama:
– U Donjem Mihaljevcu kod tamošnje grabe opazila sam vjeverice kako trče preko ceste. Nisam ih stigla fotografirati, pa sam im ostavila lješnjake, kako bi ih namamila da mi uđu u fotografski kadar. To je bio moj prvi mamac koji sam ostavila kako bi napravila fotografiju. Dakle, malen, bezazlen mamac. Kad sam došla drugi dan, uvidjela sam razočarano da lješnjake nisu ni pipnule. Ponovo sam došla za dva dana i opazila kako se u međuvremenu dogodila gozba – nije bili više ni jednog lješnjaka, ali ni sitih vjeverica, koje su negdje punih trbuha odmarale.
Najbolja ovogodišnja fotografija Međimurske županije
Za fotografske natječaje treba se i pripremiti, kaže Kristina, pa se stoga dosad nije previše na njih javljala. Međutim, ove godine sudjelovala je na natječaju „Volim svoju županiju‟ s tri fotografije, i odmah postigla uspjeh. Po izboru Hrvatske zajednice županija, upravo je njezina fotografija pod nazivom „Bez granice‟ proglašena najboljom fotografijom Međimurske županije. Iako je prvo mjesto u apsolutnoj konkurenciji svih županija pripalo drugim autorima, Kristinine fotografije bit će dio putujuće izložbe najboljih radova foto natječaja „Volim svoju županiju‟. Fotografkinja Kristina, za kraj nam je otkrila i svoju „tihu želju‟ – imati samostalnu izložbu fotografija. Priroda, ali i Međimurska priroda – Javna ustanova za zaštitu prirode te Centar za posjetitelje Med dvemi vodami, bit će zasigurno kotačići u ostvarenju tog njezinog sna.
Tekst: Roberta Radović
U nastavku izbor Kristininih fotografija:
