– Nekad sam radila kao trgovka u voćari, u prostoru gdje se danas nalazi ured Turističke zajednice grada Čakovca. Kad sam ostala bez posla, sjetila sam se da moji prsti itekako dobro znaju i plesti cekare. Jedno vrijeme sam izrađivala cekare za udrugu Međimurske roke koju vodi Mirjana Biber-Hren, a sada pletem unutar Udruge žena Nedelišće, što je prirodno, jer i sama dolazim iz Nedelišća, kazala nam je Dušanka Medved na Matulovu gruntu prigodom predstavljanja ove tradicionalne vještine na Danu otvorenih vrata održanom 3. rujna. S njom su u Frkanovcu gostovale i članice udruge Branka Fegeš i Dragica Medlobi.
„Luščije‟ za igru, ali i „peneze‟
Dušanka je predsjednica Udruge žena Nedelišće u trećem mandatu. Udruga okuplja dvadeset i pet članica, a njih petero bavi se pletenjem cekara, ali i očuvanjem te tradicijske djelatnosti kojom su se nekad „služili penezi‟. Vrijedna Dušanka s iskrom u očima prisjeća se tog doba:
– Kao djevojčica najprije sam se igrala s “luščijem”, a onda me mama “tirala učiti plesti”. U četvrtom razredu osnovne škole učila sam plesti osnovu i bila sam “špotana ako nije bilo sve v redu”. Znali su ponekad i prsti biti krvavi od mnogo pletenja. Moja sestra, kao i ja, te druge djevojčice iz susjedstva u vrlo ranoj dobi su učile plesti. Kako smo napredovale u vještini, tako smo morale sve više i više plesti. Zapravo smo jedva čekale da završimo srednju školu i da se zaposlimo, kako “bi cekare bacile proč‟. Jer, uvek je kuhinja bila razmetena s tim „luščijem‟ ili ako se vani plelo, sve je to trebalo i počistiti. „Bil je to mukortrpan posel”. Tada sam mislila da više nikad neću cekar primiti u ruke. Ali eto, desilo se da sam ostala bez posla i ponovo ih krenula izrađivati. Pletenje cekara nikad se ne može zaboraviti. Nabavila sam “luščije” i sad uživam u toj aktivnosti. Tržište za plasman cekara danas nije definirano, ali potražnja itekako postoji, pa se najviše cekari prodaju direktno po narudžbi. Nekada smo ih nosili u Varaždin na prodaju, a i Međimurjeplet je otkupljivao naš ručni rad. Od toga se živjelo, školovalo i „služilo peneze‟. U našoj obitelji je bilo četvero djece, mama je plela cekare, a tata je išao na posao. Točno se znalo kamo će se cekar prodati i gdje će se dobiveni novac utrošiti.
Nestaju stare sorte kukuruza
Sve pletilje cekara, pa tako i Dušanka, ističu problem nabave starih sorti kukuruza, jer „ni kuruza više nije kaj je nekad bila‟. Hibridni kukuruz ima kraće komušine, kraće listove. Lome se, nisu mekani i podatni kao negdašnji kukuruz. Pletilja Medved ipak se snalazi u nabavci kvalitetne sirovine:
– Svaka pletačica, ako ima volju i želju plesti, pobrinut će se i za “luščije”. Osiguram „luščije‟ za dvije godine unaprijed. Svaku jesen ga posušim, spremim u kutije i vreće, i ostavim na suhom mjestu. Nikad se ne zna kakva će biti iduća godina. Može se dogoditi nevrijeme koje bi moglo uništiti kukuruz. Srce bi mi puklo od žalosti kad bi došlo zimsko doba kad imamo najviše vremena za raditi cekare, a da nemamo “luščije” za plesti.
Prirodni cekari, podloge i papuče
Za izradu cekara treba ponajprije volja i želja, ističe pletilja Medved te nastavlja:
– Potreban je kalup, škare i „luščije‟. Za izradu cekara prosječne veličine treba uložiti osam sati. Nakon toga još se dva dana u toplijem dijelu godine cekar treba sušiti vani na zraku. Zimi čak i duže, kako cekar ne bi dobio plijesan. Tada ga još treba obrezati i staviti na sumporenje zbog mogućih štetnika jer ipak se radi o prirodnom materijalu. Nakon toga se cekar još prozrači, i tek tada je spreman za poklon ili za prodaju. Radila sam od „luščija‟ i podloge za krevet. Tražili su ih u Njemačkoj. Podloga se stavi na madrac i na nju lanena plahta. Mi smo kao djeca nekad spavali na „luščiju‟. Osim podloge tražili su se i jastuci od „luščija‟, ali nema dovoljno komušine. Plela sam i papuče od “luščija”. Zagrepčanci su bili oduševljeni tim proizvodom. Posebno ljudi koji su porijeklom iz Međimurja. Nažalost nema više majstora koji bi radili te papuče. Papuče se pletu duže vrijeme. Kad se u njima hoda to je masaža, kakvu niti jedan fizioterapeut ne može priuštiti.
Naši cekari sto puta bolji od kineskih
Udruga žena Nedelišće nastoji vještinu izrade tih predmeta prenijeti na mlađe generacije, a predsjednica podsjeća na te aktivnosti:
– Organizirali smo radionice za izradu cekera i preko LAG-a Međimurski doli i bregi. U dva sata se ne može naučiti ta vještina. Treba mnogo vježbati i imati kontinuitet u izradi. Ima zainteresiranih, ali su rijetki. Imam dvije kćeri, ali ni jedna nije htjela naučiti plesti. Željela bi naučiti unučicu. Starinskog kukuruza, nadam se, uvijek će se naći. Sudjelujemo u organizaciji Festivala cekara u Nedelišću, organiziramo radionice za pletenje cekara, na Porcijunkulovom, sajmovima cvijeća, programima Dana zahvalnosti, zatim u Koprivnici, bile smo u Vodnjanu na Danima maslinovog ulja. Međimursko proštenje u Zagrebu uvijek nas veseli. Naša gostovanja nisu samo s ciljem prodaje cekara, već uvijek želimo pokazati kako se rade, tako da uvijek nosimo i opremu. Ljudi se čude, jer mnogi misle da su to kineski proizvodi, a tek kad vide kako mi pletemo cekare, uvjere se kako od prirodnog otpada nastaju korisni i vizualno lijepi uporabni predmeti. Danas su naši cekari hit i moderni su. Žene ih vole nositi jer time podržavaju i odgovornost prema prirodi. Upotreba cekara umanjuje potrebu za plastičnim vrećicama. Danas gotovo ne stižem napraviti toliki broj cekara koliko imam narudžbi.
Pletenje je veselje
O povijesti cekara autor Franjo Cimerman napisao je knjigu „Cekari‟. U njoj su između ostalog spomenute Dušankina majka i susjede, pa kaže da knjigu čuva kao bibliju. Na kraju razgovora s nostalgijom je istakla čežnju za vremenima djetinjstva:
– Htjela bih da se vrate vremena kad je moja mama plela. Sjećam se kako su se susjede okupile i plele, a mi djeca smo se igrali s “luščijama”. Žene su donijele “slanine s kruhom, cvirke, ili kaj je već tko imal doma”. To je bilo takvo veselje! Nedostaje mi to druženje i atmosfera. Danas nema više toga. Zimske večeri bi bile mnogo ljepše kad bi zajedno plele.
Cekari su „in‟, koristite ih i vi umjesto plastičnih vrećica prigodom odlaska u trgovinu ili tržnicu.
tekst i foto: Roberta Radović
