– Svima nam je ponekad potrebna faza detoksa. Osjetila sam je ovdje u Međimurju. Mnogo sam pješačila po Frkanovcu i otkrivala staze. Matulov grunt ispunio me nekom divnom energijom, opisala je svoje dane boravka na rezidenciji književna prevoditeljica Jelena Radovanović-Kuckler.
U razgovoru ugodnom, upoznala nas je ukratko svojim rodnim gradom.
– Mjesto Bor je zaista dobio ime po stablu bor. Mjesto je osnovano 1903. godine kao industrijsko naselje. U to vrijeme su sva okolna sela bila veća od tadašnjeg Bor sela. Na tom su području već ranije otkrivena nalazišta bakra ali snažna eksploatacija je krenula početkom 20. stoljeća kada su rudnik kupili Francuzi i Englezi. Grad Bor je nastao na samom rudniku. Danas je to industrijsko mjesto u istočnoj Srbiji sa 60 tisuća stanovnika, 30 kilometara do rumunjske granice. Nalazi se 245 kilometara jugoistočno od Beograda. Od 2018. godine na nesreću mještana i njihovo veliko nezadovoljstvo pretvoren je u “China town” jer su rudnik kupili Kinezi. I ne samo rudnik nego i borsko jezero, Brestovačku banju i prirodne termalne izvore. Lokalno stanovništvo je nezadovoljno jer se ne poštuju ekološki standardi i događa se veliko zagađenje prirode.
San pretvoren u zbilju
* Životni put odveo vas je prema profesiji književne prevoditeljice?
– Znala sam da ću studirati nešto u vezi s književnošću jer je to bio oduvijek moj san. Diplomirala sam na Filološkom fakultetu na anglistici. I kako to obično biva ne možemo odmah da se bavimo poslom kojem težimo. Počela sam raditi najprije kao prevoditelj u svom rodnom gradu. Radila sam u znanstvenoj instituciji Rudarsko-topioničarski basen Bor – Institut za bakar. Prevodila sam tekstove iz rudarstva, metalurgije i elektrotehnike, čitavo vrijeme maštajući da ću jednom raditi ono što volim.
* Nije rijetkost da prevoditelji nastave život van svoje domovine?
– Baveći se prevođenjem upoznala sam svog supruga koji je Nijemac. Prevodila sam na jednom simpoziju i tako je počela naša veza, i moja njemačka odiseja od 2001. godine. Otada živimo na sjeveru Njemačke u gradu Braunschweig koji ima oko 300 tisuća stanovnika, a nalazi se u saveznoj pokrajini Donja Saska. Blizu smo grada Hannover.
Gola u koprive – emotivni striptiz
* Osim prevođenja, vaš književni izričaj utjelovljuje se i u pjesništvu. Što izdvajate iz svog stvaralačkog opusa?
– Moji pjesnički počeci datiraju iz 1999. godine. Tada sam objavila prvu zbirku poezije Povremeni prekidi sa zujanjem za koju sam dobila Disovu nagradu, nazvanu po pjesniku Vladislavu Petkoviću – Disu. 2006. godine uslijedila je druga zbirka Sitne iznutrice koja je također dobila nagradu. Potom sam objavila zbirke Džibra i Otvoreni prelomi. Četvrta knjiga je bila prilično davno (2012. godine), a peta pjesnička zbirka je u fazi pred tisak. Zove se Gola u koprive. Erotika se uvijek dobro prodaje (smiješak). Naslovom sam htjela kazati da smo mi pjesnici uvijek pomalo ekszibicionisti. Dosta smo eksponirani i svojevoljno radimo emotivni striptiz. Tražila sam neku sintagmu koja bi to sažela. U trenutku kad poezija ide u javnost više nije samo tvoja, jer pjesnik tada postaje ogoljen pred javnošću. Htjela sam tim naslovom zbirke sažeti taj osjećaj izloženosti pjesnika. Tko se želi baviti pjesništvom, mora se znati i nositi s tim osjećajem.
* Što su vaši izazovi kod prevođenja tekstova?
– Prevođenje je izazovan posao, ali usamljenički. Nema mnogo razmjene s kolegama. Prije dva mjeseca sudjelovala sam na prevoditeljskoj radionici na kojoj sam upoznala ljude iz iste branše, koji se bore s istim problemima, naročito prilikom prevođenja poezije. To često zna biti kompleksno i zanimljivo. Radionica mi je mnogo pomogla zbog razmjene iskustava. Mi prevoditelji smo danima sami sa sobom i radimo većinom kod kuće. Individualac sam i odgovara mi takav rad. Gode mi mir i tišina, i kad radim zaboravim na vrijeme. Dogodi se ponekad tijekom prevođenja da se takoreći deset sati ne odlijepim od sjedalice, pogotovo kad je tekst zanimljiv ili kad prevodim nešto što mi je pri srcu. Prevođenje je pomalo i mazohistički posao, to stvarno morate voljeti raditi. Zahvaljujući miru na Matulovu gruntu zaokružila sam prijevod izabrane poezije Yvana Golla. On je Židov, koji je pisao na francuskom i na njemačkoj jeziku. Umro je 1950. godine. Predstavnik je simbolizma, ekspresionizma i nadrealizma, i dosad je neprevođen u Srbiji. Za njega sam dobila stipendiju Njemačke prevoditeljske fondacije. Bila sam jako sretna zbog toga, jer to je njegovom pjesništvu otvorilo put prema Srbiji, i nadam se da će djelo uskoro ići u tisak.
Sama u kući
* Kako ste saznali za rezidenciju i Matulov grunt?
– Moja prijateljica Anita Vuco, također književna prevoditeljica poslala mi je link s detaljima. Nisam vjerovala da ću dobiti priliku, i jako smo se iznenadile kad smo vidjele da smo obje dobile priliku biti rezidentice. Ona je bila rezidentica u svibnju i jako joj se dopalo. Meni je ovo prva rezidencija. Prvih nekoliko dana mi je bilo jako neobično i čudno. Kuća iako je stara, lijepo je renovirana. Čuje se svaki šum. Neobično mi je biti sama u kući. Vlada mir koji se može osjetiti samo na selu i prirodi. U tom miru kao da sam čula svoje misli. Kad dođeš iz gradske vreve, digitalnog okruženja i načina u kojem živimo, nađemo ovdje čudesan spokoj. Trebala su mi tri-četiri dana da se prilagodim..
* Na Matulovu gruntu rezidenti i posjetitelji mogu o povijesti “stare hiže” saznati mnogo detalja putem audiovodiča. Jeste li ga koristili?
– Preslušala sam ga jer je na engleskom, hrvatskom i kajkavskom. Jako je dobro napravljen. Jedan dan sam imala posjetitelje iz Zagreba i onda sam im preporučila koristiti audiovodič. Zanimljiv je bio i njima i meni međimurski dijalekt. Ovdje u Frkanovcu sam već u prva tri dana upoznala divne ljude koji su me potpuno spontano, ne poznajući me, pozvali na večeru. Druženje mi je bilo jako zanimljivo jer sam mogla čuti međimurski dijalekt. Nisam mogla sve razumjeti, ali osamdeset posto razgovora sam shvatila. Gostoprimstvo stanovništva jako me se dojmilo.
Čumićevo sokače
* Imate li neki hobi i što biste preporučili poklonicima književnosti čitati, u ovo još uvijek ljetno vrijeme?
– Moj hobi je moj posao. Kad ne prevodim, opet čitam. Ili hodam. Volim šetati. Imam jako lijepu prirodu pored kuće u Njemačkoj, imamo jedno jezerce i šumicu i to je moj sanatorij, koji me je spasio i u vrijeme korone. Volim i veslati. Neću preporučiti svoja djela (smiješak), ali spomenut ću svoju izdavačku kuću “Treći trg” za koju prevodim. Ona ima svoju knjižaru u centru Beograda, u jednom trgovačkom centru koji je pretvoren u “dizajnersko sokače”. Zove se Čumićevo sokače. Tu se mogu naći sve moje knjige koje sam prevela. Preporuka za ljeto? Dok sam boravila ovdje, malo sam “počeprkala” po vašoj biblioteci. Privukla me knjiga Božice Jelušić Teška ljeta. Radi se o knjizi eseja. Jako volim eseje i mislim da ih je najteže pisati. Ona to radi majstorski. Jelušić je dugo u književnom zanatu i to se vidi. Voljela bih je upoznati. U pisanju ima taj neki fini prijelaz između gorčine, pesimizma i sjajne duhovitosti.
Zadnji sat za planet Zemlja
* Neizbježna tema su ovih dana klimatske promjene. Često promišljate o potrebi čuvanja prirode?
– Neću reći ništa originalno. Priroda može bez nas, ali mi ne možemo bez prirode. Volim gledati dokumentarce s računalnim projekcijama što bi se dogodilo nakon udara komete u planet Zemlja. I kad nakon toga čovjek nestane, priroda jednostavno buja. Koliko god je to uznemirujuće, opet na drugi način je paradoksalno umirujuće, jer shvatimo kako smo mali i kako se trebamo staviti u širi kontekst i širu sliku, kako bi shvatili da postoji mnogo veći entitet čiji smo dio i da nismo samo mi kruna stvaranja. I da moramo čuvati ono što imamo. Živimo na jednoj predivnoj planeti, a često toga nismo svjesni. Od sedamdeset godina dvadesetog stoljeća kad je počelo doba plastike uspjeli smo za pola stoljeća gotovo uništiti planetu. Ako već na najdubljim točkama oceana nalazimo mikroplastiku, to znači da smo zagadili sve što god smo mogli. Kuca posljednji sat za spas planete Zemlja, ili nas neće biti.
tekst i foto: Roberta Radović
