Drugi boravak pisca, teologa i novinara Tomislava Šovagovića na rezidenciji Matulov grunt iznjedrio je nov putopis „Bilo jednom u Stridonu”. Rezidenti za vrijeme svog boravka u Frkanovcu, rado krenu u istraživanje i druge prirodne i kulturne baštine Međimurja. Šovagovića je njegov put odveo u Štrigovu, a svoj doživljaj prenio je u pisanu riječ i putopis za koji je primio nagradnu povelju Kajkavskog spravišća/ časopisa Kaj, na 16. Danima Franje Horvata Kiša u Kulturnom centru u Loboru. Podsjetimo, prošle godine na istoj manifestaciji Šovagović je primio nagradu Hrvatski književni putopis.
Ovoljetni putopis „Bilo jednom u Stridonu” osim što je nagrađen poveljeom, uvršten je među devet na 16. Danima Franje Horvata Kiša. Donosimo ga u cijelosti u nastavku.
„Bilo jednom u Stridonu”
Crkva svetoga Jeronima u linorezu čuva moj dnevni boravak četrnaest ljeta. Dugo me kopkalo što uživo nisam vidio Štrigovu i špiljskoga svetca, skrivena u međimurskoj proljetnoj sonati, sanjajući o prijevodu Svetoga pisma na latinski jezik, okružena stršljenima, obadima i leptirima. Uživo ispred dvaju zvonika barokne crkve u vatikanskim bojama, osjećaj je podijeljen – stapanje vremena i prostora, nevažnost ranije propuštenoga. Prolaznost. Nadoknaditi nemoguće. Mlažnjak na nebesima, zaključana vrata. Rijetki posjetitelji u vladavini krunskoga virusa. Smrt je imala prednost pred vjerom. U travnatom dvorištu vlada velepošast karamboliranih automobila. Svih vrsta. Pomislih da je neobično imati limarsku radionicu u starom župnom dvoru. Nabujale, zgužvane haube, uslijed prekomjernih brzina i alkoholnih isparavanja. Možda običan slučaj, neka mi bude oprošteno. Ima još začudnijega na svetčevom brdašcu – lijesovi. Uredno pohoblani, lakirani, složeni kao u dalmatinskim kamenim grobnicama, prema odjeljcima. Pod arkadama. Sve je kao groblje. Stope se stope Štrigove i Skradina, ako se već nepomirljivo suprotstavljaju oko osnovnoga, neodgovoriva pitanja – gdje si bio krajem 4. stoljeća?
Dječačkom logikom lako je pojmiti novovjeke medijske izvještaje: Jeronim S. (71) preminuo je pod nerazjašnjenim okolnostima, evo zašto je njegova smrt važna suvremenom čovjeku. Ali, kako klikom lajkati povijest? I podijeliti misao o nabubrenim limovitim čudovištima ispod kojih snivaju stotine konjskih snaga, snivaju da se tijela njihovih vlasnika (ne) probude u sjeni staklenika, ispunjenih svježim rajčicama i krastavcima. Ima li dušama prihvatljivoga liturgijskoga prostora i na onom svijetu? Na stvarnom mjestu radnje prizivam linorez dnevnoga boravka i odsječeno brdo, sveto i pokošeno. Nema kuće kao na onom umjetnikovom prikazu, tek stube za nebesa, ili prema devetom, izdajničkom krugu, kako je komu drago. Žablja perspektiva nezahvalna je prema čovjekovoj smrtnosti, neznatan usud stremljenja prema uzvišenijem stilu, nedohvatljivom bez desetljeća učenja hebrejskoga i čitanja djela svetih očeva. Kako proniknuti u antičku granicu Dalmacije i Panonije, nadahnut Josipom Bedekovićem i svim njegovim dokazima, u ovoj sparnoj pustoši, gdje samo ledeni gazirani sok osvježava s jednako hladnom međimurskom platom, rezanim sušenim svinjskim jezicima s gorkim, ali ukusnim sirom turošom. Kaj su jeli naši stari, koseći otavu, tovareći bale sijena bez pomoći industrijske mehanizacije, kako su uopće nalazili snagu čitati uz petrolejsku lampu nakon napornih poljskih radova dok stogovi sanjaju fantomski doživljaj iza otkinuća od matice trave. Ako smo već dan učinili grješnim, jesmo li noći mogli ostaviti njezinu spasiteljsku svetost. Svako je slovo moralo čekati svojega prevoditelja, osobu koja će se othrvati uhodanim stazama mukajućih kravica i preuzet(n)ih običaja. Bolje i manualna praroditeljska navika, samo da nema lima i drvenih mrtvačkih kovčega u susjedstvu. Kao da je i smrt bila prirodnija, s više poštovanja, barem nije jurila bijesnim automobilima.
Smrtnost i granice ostale su konstantom čovječanstva, iznad Štrigove vinska je cesta koja razdvaja Hrvatsku i Sloveniju, granični policajci imaju uredno zapisane registracijske tablice, da se kakav nezvani gost ne ušulja u vijugave puteljke i migrira dolje prema Raskrižju i Murskoj Soboti u daljini. Nema Roberta Johnsona ni Erica Claptona, Nečastivi sklapa dogovor preko kreditnih kartica, gotovina mu odavno ništa ne predstavlja, tek ovlast na korištenje pina. „Poštovani, uvidom u evidenciju…“,poželjni je epitaf sedamnaest stoljeća nakon svetoga Jeronima, opomena, perfidno sufliranje krivnje, kronika nagoviještene naplate potraživanja, pred kojom neće umaknuti ni veleučeni umovi. Dapače, njih je najlakše orobiti. I što može pisac već duboko udahnuti, zagristi još jedan komadić tlačenice, on, potlačeno stvorenje iz 22. stoljeća, inflacija riječi, devalvacija smisla. I svježi zrak Međimurja u mjestu s jednim bankomatom, danas još neorobljenim, dok tipovi popravljenoga lima ne srede i tu beznačajnu sitnicu. Novac će biti isplaćen nakon detonacije. Trideset stupnjeva idealno je za revolveraški obračun s arijevcima, zagovornicima nove religije koja bi se, valjda, iznova morala prilagođavati svijetu, kao da duhovnost ima išta zajedničkoga s materijalnim, vidljivim, opipljivim. Umire sveto pred čovjekovim očima, a on, zamišljen sadržajem sljedeće police trgovačkoga lanca (samo promjena rasporeda artikala stalna jest), ne opaža zasužnjenost. I sve arhaičnije djeluje znak križa na štalama i drugim gospodarskim objektima gdje su možda baš Jeronimovi roditelji skupljali ljetinu, vjerujući da mračne prirodne sile neće nauditi sinu s molitvom i blagoslovom na usnama. Liječnik, učitelj i svećenik prvi su na udaru – njihovo znanje osporavano, život jednim natpisom može im biti pretvoren u pakao. „Ostavite svaku nadu, vi o kojima pišemo“. Sve ćemo učiniti da vi ne možete ništa više -učiniti.
Ah, bolje je vratiti se u stvarnost, da ne zanemarim i rozu ljepoticu, također iz prohujala barokna doba, crkvu sv. Marije Magdalene, ona bdije nad ubogom štrigovskom udolinom, paradoksalno – na višoj nadmorskoj visini od crkve sv. Jeronima. Ili je to samo optička varka fotokupovna vremena, ovoga u kojemu kamenje leti na sve strane. S tolikim gromadama i brzinom vožnje tko uopće uspijeva preživjeti. Samo licemjerni, oni bez kamena i prijevoznoga sredstva u imovinskoj kartici. Transparentnost kao oglodana riječ, snažnija od glodavaca podzemlja, utopljenih naglavačke s prvom jačom međimurskom kišom. Kako dokazati da je nakon prevedene Vulgate i Herman Hesse ovdje napisao „Demiana“, kako namjestiti sva ogovaranja i žučljive seoske tračeve dok u lokalnoj gostionici sviraju obrade „Bijeloga dugmeta“, kao da nikada ništa nije bilo originalno. Povjetarac lagano, istovrsnom pravdom, presuđuje preljubnicima i prevoditeljima, quasimodovski jecajući podnevnim zvonom za svim neostvarenim ljubavima, prekinutima zbog nepremostivih razlikama u karakterima. Još samo „Knjiga otkrivenja“ i eto ti romana, suzna dolino, evo tvoje Bogom dane apokalipse, početka Sudnjega dana, usklađenoga s televizijskim izvještajima. Ovdje se živi i umire s okusom žutoga muškata i narodnjacima na takozvanim nosačima zvuka, jeftino i skladno s dva promila alkohola u krvi i dvjesto kilometara na sat po dojučerašnjim seoskim putovima. Djevojke sanjaju prokušane frajere koje će ih što dulje držati s papučicom gasa, da ne završe odmah iza medenoga mjeseca u lijesu župnoga dvora. Mladići, pak, željni dokazivanja, kupuju puder u kamenu izabranicama, za instagramske posvuduše. Stražnjica na svemrežnoj rasprodaji, traženija i od našminkanoga lica, o školovanom umu da se i ne govori.
Nepismenost će uskoro biti ustavom zajamčena kategorija ljudskih prava. A sveti Jeronim artefakt prošlih, mračnih vremena o kojima je bolje šutjeti, kada se ionako malo zna. Ostaci ostataka, moj dobri čitatelju, uskladišteno neznanje natopljeno pikselima, konzervirano voće i povrće dozrelo u jednoj noći, životinjsko meso poliveno vodom, stiješnjeno u rasadnicima serijske proizvodnje. Nadčovjek današnjice, više se ni Nietzsche ne treba mučiti glede objašnjavanja da je Bog mrtav, ali neće ni uzviknuti „Ecce homo“. Treba ga svjetiljkom tražiti, pardon, svjetlom s mobilnoga telefona. Mrtva je filozofija uopće, ako pojmimo da je sve većinski umjetno kao twitterovi računi. „Bog nema google maps“, reče putnik namjernik u Štrigovi, ostavljajući neznanu lokaciju drugima. Jednom kada čovjek ponovno pronađe sebe, pa krene istraživati povijest, riskirajući otkrivanje komadića Kipa slobode na obali poput Charltona Hestona u „Planetu majmuna“, ili možda bijelo-žute barokne crkve s godinom izgradnje: 1761. A sve što je prethodilo, morat će dublje prokopati, ako varljiva Mura ne izbaci tragove mimo utopljenika i pohrani ih s leglima komaraca uz drevni vodeni mlin. Ubiti riječ, glas i čovjeku malo preostaje. Pomirenom, odsutnom. A negdje u bliskoj daljini, gradi se vidikovac na Mađerkinom bregu, pogled prema onom što je nekada bio Stridon. Popnimo se, nazdravimo.
Tomislav Šovagović
