Pisac Zvonimir Grozdić s Trešnjevke, s dvadeset i dvije godine staža života u Lovranu (od 2000-te) boravio je kao posljednji ovogodišnji rezident dva tjedna na Matulovu gruntu. Profesionalno se bavi ugostiteljstvom i uslugama u turizmu na Opatijskoj rivijeri. Turista je ove godine u Hrvatskoj bilo kao u šipku punom koštica, pa je zamalo i njegov dolazak u Međimurje postao obavijen upitnikom:
– Ljeto je bilo jako radno i napeto. Jedva sam čekao da dođem ovdje. U početku sam mislio da čak i neću stići zaokružiti sezonu i da neću moći u rujnu odvojiti vrijeme za rezidenciju, jer je bilo još dosta turista. Kolega me zamijenio, sve se posložilo, tak’ da sam „zbrisal‟ (smiješak).
* Jeste li dosad koristili neku umjetničku rezidenciju?
– Ovo mi je prvi put da sam se uopće javio na takav natječaj. Saznao sam za to preko Društva hrvatskih književnika. Uvijek sam mislio: – Tko to može izdvojiti toliko vremena za negdje otići na takav način? Kad sam došao ovdje u Frkanovec i vidio „hižu‟ odmah sam znao da je odluka ispravna. Ovakvu sličnu „hižu‟ sam imao na Žumberku. Bila je to stara drvena hrastova kuća. Kupio sam je u selu Donja Kupčina i preselio sam je na Žumberak. Jedino krov nije bio slamnat, već je imao crijep. Čak se osjeti isti miris tih starih kuća. Tako da sam se osjećao kao doma, i znao sam da sam na pravom mjestu.
* Biti gazda dva tjedna na Matulovu gruntu, kakav je to osjećaj?
– Opuštajući, nema buke ni galame. Na selu sam. Nakon dinamične turističke sezone, bio mi je potreban odmor. Onaj tko je radio i uređivao ovu „hižu‟ stvarno je pazio na svaki detalj, tako da čovjek ovdje ima sve što mu je potrebno da mu bude ugodno, da se osjeća kao kod kuće i da može na miru pisati.
„Hotel za kukce‟
* Kada ste spoznali spisateljski zov i sklonost prema pisanoj riječi?
– Krenulo je to iz tinejdžerskih dana kad smo osnivali neke pank i hardcore bendove, pisali tekstove, svirali. Tada je rođen moj poriv da napišem pjesmu. Tako je ta ljubav prema pisanju i glazbi ostala sve do današnjih dana. Ne mogu se ni sjetiti kada mi je prva pjesma i priča objavljena. Nekako je u mojim četrdesetim godinama krenulo snažnije pisanje i objavljivanje. Pjesme koje sam ukoričio u prvu zbirku Sanjao sam da sam ubio Doca Hollidaya, objavljene su 2013. godine. Nakon te zbirke sve je krenulo drugačijim smjerom. Dosad sam objavio šest knjiga, od toga je pet knjiga poezije i jedna sadrži prozne crtice.
* Mir i tišina Matulova grunta rezidentima daje prostor za stvaralaštvo. Na čemu ste radili?
– Prije svega na novoj zbirci poezije. Kad sam došao ovdje zbirka nije imala naziv, ali sam vidio u vrtu hotel za kukce. To mi se učinilo vrlo zanimljivo, pa sam upravo to stavio kao radni naziv zbirke: „Hotel za kukce‟. Vidjet ćemo, u kojem smjeru će to ići. Općenito pišem o žensko-muškim odnosima, ali kroz njih da se ujedno očitava i odnos pojedinca u društvu.
* Prema vašem opažanju, ima li čitalačke publike za poeziju?
– Poeziju bi trebalo približiti pojedincima. Ljudi općenito malo čitaju. Problem književnih večeri je što se oko njih okuplja jedna ekipa, pa nekako ispada da mi autori čitamo sami sebi. Ne bi htio da poezija bude zatvorena za primjerice akademsko-književni krug. Možda bi poeziju trebalo približiti ljudima tako da se predstavljaju pjesme koje govore o svakodnevnim stvarima koje svi proživljavaju. Ovo ljeto su u Mošćeničkoj dragi bili održani 10. književni dani „Sipar‟ odnosno festival poetske riječi. Dobio sam prvu nagradu s pjesmom „Nemir‟. Sve je jako lijepo organizirano. Prvu večeri je bio gost Borivoj Radaković, a duge večeri je bio organizirano pjesničko pisanje odnosno poetsko-glazbeni Extrempore sudionika festivala. Dakle, publike za poeziju ima. Ako se mladeži, dakle publici koja inače ne čita poeziju, pjesme približe tako da u tim pjesmama otkriju sebe i svoje dileme, to bi bio uspjeh. Poezija ne smije biti hermetički zatvorena za akademski-književni krug.
* Proteklih mjeseci nema dana bez vijesti iz Ukrajine. Za tu vas državu vežu lijepe pjesničke uspomene?
– Poveznica je antologija suvremene hrvatske ironične poezije “Hrvatski pjesnički huligani”. Uz mene u knjizi su zastupljeni autori Žarko Jovanovski, Siniša Matasović, Daria Lisenko, Simo Mraović i Robert Roklicer. Knjigu smo promovirali 2018. godine u Lavovu na njihovom međunarodnom sajmu knjiga BookForumLviv. Bila je nominirana za najbolju pjesničku zbirku u Ukrajini 2018. godine. Sudjelovali smo u programu gdje smo s ukrajinskim pjesnicima čitali naše pjesme na hrvatskom. Za prijevod i objavljivanje te knjige zaslužan je ukrajinski diplomat Jurij Lisenko. On je odmah čitao naše pjesme na ukrajinskom. Predstavili smo je također u Kijevu na nacionalnom univerzitetu Taras Ševčenko na institutu za filologiju, na Danima hrvatske kulture. Bili smo u Ukrajini šest dana. Dvije godine samo radili na jednom dvojezičnom broju međunarodnog časopisa za književnost, kulturu i umjetnost časopisa „Alternator‟ kojem sam jedan od urednika. Broj je bio dvojezičan i upravo posvećen ukrajinskim književnicima. Trebali smo ga ići promovirati nešto malo prije negoli je započeo rat. Ipak smo ga uspjeli predstaviti na nekoliko mjesta u Zagrebu. Svi se nadamo da ćemo imati priliku predstaviti ga i u Ukrajini.
Istraživački nemir
* Što je vaš okidač inspiracije za novu pjesmu?
– Može biti neka riječ, događaj, nešto što zanimljivo opazim i vidim. Nemam unaprijed određeno da ću napraviti ciklus pjesama na određenu temu. Većinom me interesiraju međuljudski odnosi, najviše između žena i muškaraca, i kroz to i sam odnos pojedinca u društvu. U svojim pjesmama volim oplesti po svima i po svemu. Pišem noću. Danju je uvijek neka buka i galama. Čekam da svi zaspu, pa se onda ja posvetim pisanju.
* Dva tjedna boravka u Frkanovcu dalo vam je i vrijeme za obilazak drugih međimurskih mjesta?
– Bio sam davno u Međimurju. Ovo mi je prvi put da sam imao priliku obići dosta toga. Posjetio sam mlin u Žabniku, predivan je. Bio sam i u samom mjestu Sveti Martin na Muri, u Termama Sveti Martin, zatim u Štrigovi na Mađerkinom bregu i vidikovcu. Oduševio me. Bio sam i u Murskom Središću, Lendavi, Čakovcu u Perivoju Zrinski i Riznici Međimurja i naravno u Križovcu u Centru Med dvemi vodami. Sve je atraktivno uređeno. Vaš Centar osobito.
Rezident Grozdić kad nije u „điru‟ turizma, osim pisanja svoje slobodno vrijeme koristi za sviranje gitare i glazbeno istraživanje. Na kraju razgovora nam je kazao:
– Objavio sam tri albuma „Far Away” (2013.), “Side Effects” (2014.) i “Border- land” (2015.) za „Slušaj najglasnije‟ nezavisnu izdavačku kuću Zdenka Franjića. To su albumi gdje se bavim jednom vrstom eksperimentalne glazbe gdje kombiniram analogni i digitalni zvuk.
tekst i foto: Roberta Radović
