Punim plućima diše Matulov grunt u svom zadatku domaćina novih rezidenata. Krajem lipnja i početkom srpnja ugostio je pjesničku dušu koja je stigla iz Bosne i Hercegovine, iz Zenice. Pjesnik Vernes Subašić u svom dvotjednom boravku i ulozi “gazde” na Matulovu gruntu okušao se i u interpretaciji životnog ciklusa leptira plavaca:
– Sve što sam pročitao i saznao o životu leptira plavaca boraveći ovdje na Matulovu gruntu u Frkanovcu rado sam prenio na obitelji koje su spontano dolazile na Matulov grunt. Svima je upravo priča o leptirima najinteresantnija. Voljeli su razgledati i staru prešu. Bilo mi je drago kada smo mogli razgovor zaključiti o potrebi očuvanja vaših livada, leptira i pčela općenito. Ti razgovori s lokalnim stanovništvom, zanimljiv su dio boravka na umjetničkoj rezidenciji. Naučio sam da riječ “matul” znači – leptir.
Vernes je, kaže, u životu sreo tek dva Vernesa. Nije čudo, njegovo ime je i u našim krajevima pomalo neobično. Melodično, dojmljivo, a prema prijevodu njemačkog i latinskog odakle vuče korijen, ima značenje u smislu hrabrosti, istine. Razgovor s njime, upravo je otkrio takav njegov karakter, koji kako bi se po međimurskom reklo ima “vupeš” (hrabrost) i iskren pogled na svijet. Oblikovao ga je već u djetinjstvu odlazak u planine s djedom:
– Za vrijeme školskih praznika odlazio sam u jedno mjesto, udaljeno 15 kilometara od Zenice. Jedva sam čekao da odem na selo. Moju ljubav i interes prema prirodi potaknuo je moj pratetak, kojeg sam smatrao i zvao djedom. S njim sam često odlazio u gljivarenje, kupali smo se u šumskim potocima. Tamo, u prirodi je bio moj raj. Ti dani utkani su u moj pogled na svijet. Upravo u djetinjstvu se urežu najdublji putevi za budućnost. Traume i pozitivne stvari. Tinejdžerske godine donose neke druge interese, više su u prvom planu izlasci i druženja. Kada sam završio srednju školu zaposlio sam se i počeo živjeti život pustolova. Sa suprugom, tada djevojkom, obilazio sam hrvatsku obalu i otoke, većinom divljim stazama, po mjesec dana. Tako je i krenula i naša ozbiljnija veza, prisjetio se naš rezident djetinjstva i mladenačkih dana.
Preobražaj zbog knjige
Pjesnik Subašić danas je magistar bosansko-hercegovačkog jezika i književnosti, iako je krenuo s naumom postati arhitekt:
– Arhitekturu sam shvaćao kao umjetnost. Završio sam za arhitektonskog tehničara. S devetnaest godina sam se odmah poslije srednje škole zaposlio i dogodio se moj osobni preobražaj. Radio sam u jednoj firmi s inženjerima, gdje sam bio jedini tehničar i tek sam trebao upisati fakultet. Uvidio sam da se naš posao nije mnogo razlikovao bez obzira na razinu obrazovanja. Jedne večeri čitajući neku knjigu odjednom sam shvatio da sam u mjesec dana tek jednu knjigu pročitao. Ostao sam u čudu i zaprepastio se. Jer, knjiga je uvijek bila u mom životu negdje u blizini. Ona mi je uvijek vraćala energiju, strast. Mnogo se radilo prekovremeno i bilo je malo vremena za čitanje knjiga. Ta spoznaja me osvijestila i kazao sam sebi da arhitektura nije ono u čemu se vidim. Presjekao sam to, upisao na fakultetu jezik i književnost. Strastveno sam to završio, magistrirao i počeo se baviti pisanjem.
Političke vode uzburkala zbirka “Papagaj sloboda”
* Dogodila se i nagrada za poeziju koja je uzburkala i političke vode?
– Oduvijek sam nešto pisao, prozu i poeziju, ali nisam objavljivao. Kroz studentske večeri i druženja sam se polako samoformirao. Poslao sam na par natječaja kratke priče, pa sam dobio neke nagrade koje su ostale nekako ispod radara, tako dugo dok nisam poslao svoju prvu zbirku neobjavljenih pjesama i dobio regionalnu nagradu “Mak Dizdar” na “Slovu Gorčina” u Stocu 2019. godine, za rukopisnu zbirku “Papagaj sloboda”. To je jedna od najjačih nagrada za mlade pjesnike u regiji. Dobio sam prvu nagradu. To je bila moja odskočna daska, iako nisam pobornik te fraze, ali eto došao sam u javnost, pročulo se za mene. U toj prvoj zbirci najviše sam se bavio angažiranom poezijom. Već sam naslov “Papagaj sloboda” ima u sebi poruku čovjekove potrebe za slobodom u svakom društvu. Današnje globalno društvo sam doživio i doživljavam kao da je ta sloboda svuda oko nas i da je čovjek kao kućna ptica koja se nalazi u kavezu, kao primjerice papagaj. Papagaj je rođen u kavezu i misli da nema ništa izvan toga. Kada ga pustimo da poleti. Što on uradi? Vrati se u svoj kavez. To mi je sjajna metafora za današnjeg čovjeka koji sam sebe ograničava i sam sebi oduzima slobodu. Tu misao sam primjenjivao na neke društvene pojave, društveno-političke, društveno-ideološke, primjerice kao što je zloupotreba religije u političke svrhe. Imao sam zbog toga i malih problema. Nisu sve ideje pjesama bile dobro prihvaćene. Diglo se malo prašine oko te moje prve zbirke, pogotovo zato što je bila nagrađena nagradom koja nosi ime bosanskohercegovačkog nacionalnog pjesnika. Desničarskim skupinama nije takav izričaj bio previše drag. Na nagradu su odlično reagirali pisci, pjesnici koji su meni dragi. Veliku potporu dobio sam i iz Hrvatske.
Snaga jednostavnosti zbirke “Herbarium žuč”
Druga Subašićeva zbirka “Herbarium žuč”, objavljena je prije dva mjeseca. Očarava jednostavnost i pitkost riječi, čistoća ilustracija. Snaga je u jednostavnosti, ponovo se dokazuje i kroz Subašićevu poeziju. O njegovoj drugoj zbirci pjesama pjesnik Almin Kaplan napisao je: – Vernes Subašić napisao je knjigu koja je iznad svega otmjen naklon prirodi – kako onoj biljnoj, tako i ovoj našoj, ljudskoj.” Vrlo je zanimljivo koncipirana, o čemu Subašić govori:
– Moja druga zbirka je malo drugačija i koncipirana je kao herbarij. Platforma je školski herbarij iz osmog razreda i pjesme nose naziv po biljci. Svaka pjesma kroz određenu biljku ne govori o biljci, nego o ljudima. Kroz biljni svijet promatram čovjeka. Autor sam ilustracija koje prate svaku pjesmu. Povezao sam svoju prvu struku, arhitekturu, s pjesništvom. Ilustriranje pjesama mi je bilo lijepo meditativno iskustvo. Zbirka sadrži osamdesetak pjesama objedinjenih u dva ciklusa. U naslovu imaju naziv jedne biljke. Većinom su to stabla ili šumske biljke u ciklusu “Dendropoetika”, dok drugi ciklus “Nisko raslinje” donosi nazive ukrasnog ili ljekovitog cvjetnog bilja. Zbirku je objavio izdavač Buybook i može se nabaviti preko interneta i u Hrvatskoj.
Subašić dakako ne živi od pjesama, već predaje književnost u osnovnim i srednjim školama u Zenici. Isto kao i u Hrvatskoj, samo od književnosti može živjeti vrlo mali broj autora:
– Volim reći da se iz hobija bavim profesorskim poslom, a da je moje stvarno zanimanje planinarenje. A taj hobi donese i primanja (smiješak) od kojih živim. Volim planinariti i svaki vikend, slobodno vrijeme koristim za odlazak na brda u okolici Zenice.
Bicikl prijevozno sredstvo budućnosti
Matulov grunt dao mu je dovoljno vremena i za rad na trećoj zbirci i drugim aktualnim spisateljskim projektima. Bicikl s rezidencije koristio je za dolazak u Čakovec i istraživanje okolice Frkanovca. Sjevernije od Zagreba dosad nije bio:
– Imam mnogo toga započetog, tri-četiri paralelne ideje. Imam otvorene dokumente koji čekaju moje slobodno vrijeme, stoga je moj dolazak na Matulov grunt, u Frkanovec i Hrvatsku, mnogo značio da neke stvari mirno oblikujem. Preporuka za rezidenciju je stigla od moje sarajevske poznanice Kristine Ljevak. Već sam neko vrijeme razmišljao o takvoj rezidenciji. Moj interes za prirodu i ekologiju, i mogućnost boravka u jednom takvom okruženju, sve me to potaklo da se prijavim. Na moje oduševljenje dobio sam pozitivan odgovor. Matulov grunt je sjajan. Gdje god i kada dođem negdje uvijek uspoređujem s mjestom odakle ja dolazim. Mi kad putujemo se ogledamo. Za bolje shvaćanje samoga sebe uvijek je dobro upoznati svijet. I zato putovanje doživljavam kao refleksiju. Opazio sam da u Čakovcu, u gradu koji je tri puta manji grad od Zenice, ima tri puta više knjižara. To mi je odmah bio pozitivan refleks da sam na pravom mjestu. Vaša Javna ustanova Međimurska priroda odlično radi na senzibiliziranju javnosti u tematici zaštite prirode. U Zenici se tek bude takve aktivnosti. Osobno jesam ekološki aktivist. Nisam u nekom udruženju već duhom stilom i načinom života. Bicikl je moje osnovno prijevozno sredstvo. Gdje god da sam volim biciklirati. Jedan ciklus u mojoj prvoj zbirci je nastao upravo tijekom vožnje biciklom na putu od Zenice prema Istri. Imao sam čak ideju da cijelu zbirku posvetim tom putovanju, ali zbog previše impresija nisam to tako napisao. Bicikl doživljavam kao prijevozno sredstvo budućnosti.
Stil života pjesnika Vernesa Subašića, te rezidenta koji je dosad najviše koristio rezidencijski bicikl, zavrijedio je da i on postane ponosni vlasnik našeg bedža “mladi čuvar prirode”.
tekst i foto: Roberta Radović
U nastavku i par fotografija pjesnika Subašića prigodom obilaska Centra za posjetitelje Med dvemi vodami u Križovcu.
