– Kad sam prvi put vidjela na mrežnoj stranici Centra Med dvemi vodami fotografije Matulova grunta, odmah sam se zaljubila. Pomislila sam kako je to kućica iz snova. Čak sam pomislila: – Sigurno su fotografije malo “fotošopirane”. Možda to ipak nije tako lijepo u stvarnosti, kako izgleda na fotografijama, tim je riječima naša poznata književnica za djecu i mlade Sanja Pilić opisala svoj prvi susret s Matulovim gruntom. Prijavila se za rezidenciju i uskoro joj stiže pozitivan odgovor Međimurske prirode koja upravlja Matulovim gruntom.
Sve viđeno na ekranu, potvrdilo se dolaskom na rezidenciju sredinom lipnja:
– Kad sam došla na Matulov grunt najprije me oduševio pogled prema šumi. Fantastičan je. Oči su mi se odmorile. To je pogled od milijun dolara. Drugog dana boravka pregledavala sam svaki detalj u kući, svaku stvar pojedinačno. Sve je manje-više kao što je na fotografijama. Sviđa mi se kako su arhitekti sve ovo sredili.
Selo bez gostione
Književnica Pilić, gradsko je dijete. Stanuje u centru Zagreb, nedaleko Zrinjevca, ali, kako ističe, svakodnevno ima dodir sa zelenilom:
– Iako stanujem u potkrovlju, imam vrt, tako da ne čujem previše gužvu i automobile. Često izlazim van jer mi je sve blizu. Velika je prednost lokacije mog stana. Mogu biti sama, a mogu ako želim na tri minute biti na Trgu bana Josipa Jelačića, Cvjetnom trgu, u kinu, kazalištu…Kad sam shvatila da ću u Frkanovcu na Matulovu gruntu biti deset dana sama, isprva me uhvatio strah. Pitala sam domaćine, Međimursku prirodu, ima li u tom selu neka gostiona gdje ću moći otići pročitati novine. Međutim, u blizini nema ni gostione, a ni trgovine. Međutim, strah je bio bezrazložan. Već kad sam dolazila prema Frkanovcu, opazila sam kako je Međimurje prelijepo, pitomo. Rijeke, drveće, kuće i okućnice su jako uređene. Nema kovanih ograda, sačuvan je duh Međimurja i u novogradnjama. Tu je takav mir! Gdje su nestali ti ljudi?
Svaki rezident ima svoje iskustvo boravka u Frkanovcu. Prilike za druženje s mještanima nije odviše bilo. Vrućina je susjede odvela duboko u hlad:
– Frkanovčani su nekako tihi. A i velike su vrućine, pa i nema previše ljudi vani. Nisam vidjela ni svog prvog susjeda. Ne čuje se ni zvuk automobila. Prije nego što sam ovdje stigla, zamišljala sam da ću ići od kuće do kuće i upoznavati ljude. Međutim ljudi su zaposleni, pa su odsutni, ili doma nešto rade. Vi Međimurci ste neki tihi narod. Takav je mentalitet. Sve je nekako mekano. Ali, nije mi falilo ljudi. Prelijepo mi je ovdje. A kad ti je lijepo, onda se ne piše. U mom slučaju to ne ide zajedno. Iskoristila sam vrijeme za upoznavanje ovog kraja. S ravnateljem Međimurske prirode Sinišom Golubom obišli smo dio područja uz Muru. Povezala sam se i s jednom prijateljicom koju dugo nisam vidjela jer je trideset godina živjela u Kanadi. Sad se vratila doma, dolazila je do mene, pa smo zajedno obilazile ovaj kraj.
Boravak na Matulovu gruntu književnici Pilić je bilo i prvo iskustvo korištenja rezidencije. Ljetno doba ponajviše koristi za boravak u Rovinju, a za vrijeme školske godine organizira susrete s djecom diljem Hrvatske. Stoga joj je Frkanovec bio potpuno novo iskustvo. Autorica ovog intervjua, na razgovor je donijela iz svoje kućne biblioteke i Sanjinu prvu knjigu, zbirku od tridesetak kratkih priča “Ah, ludnica”.
Pisci se danas moraju “apdejtati”
– Ooo, jako volim ovu knjigu. Lijepo je dizajnirana. Ovo su moje šiške. Sad mi nisu tako ravne, sa sjajem u oku prisjetila se Pilić svog prvog ukoričenog djela. Otada do danas svjetlo dana ugledale su brojne knjige, a kontinuitet nije lako držati. Za djecu danas, ističe Pilić, nije lako pisati.
– Mi pisci se moramo stalno “apdejtati”. Sada se stvari jako brzo mijenjaju. Djeca se mijenjaju. Nisu to više ona djeca od prije dvadeset godina. Moraš pratiti što njih zanima, fejs, Instagram, društvene mreže. Današnja djeca ne rade kućice u šumi, ne penju se na drveće, nemaju svoju škvadru s kojom idu u drugo selo krasti trešnje…Taj društveni život današnje djece baš i nije previše društven. Oni kad se i druže, zapravo pokazuju jedan drugome što je na mobitelu. Mobiteli su postali njihov društveni život. Proslave rođendana su drugačije. Stoga im nastojim biti u svojim pričama bliska. Ljubav je uvijek, u svim generacijama slična. Ili osjećaji, koji su uobičajeni za dob djece. Te su teme uvijek slične. Baka sam i mama, pa volim kroz svoje priče odgajati djecu. Kroz laganu radnju i humor, pokušavam im podmetnuti i drugog pisca kojeg bi oni mogli pročitati, a koji nije u popisu lektire. Ili slikara, skladatelja za kojeg oni u petom ili šestom razredu nisu čuli, ali bilo bi zgodno da ih već barem malo poznaju.
Hrvatski ilustratori slikovnica su sjajni
Pilić je poznata spisateljica i prema dječjem serijalu slikovnica s glavnom junakinjom Mašom. Junakinja je dobila ime prema Sanjinoj unuci, a ovih dana svjetlo dana ugledat će dvadeset i prvi nastavak “Maša i mobitel”. Pilić voli ilustratore:
– U Hrvatskoj imamo jako dobre ilustratore i dobre slikovnice. Volim vidjeti svoj tekst nadopunjen dobrim ilustracijama. Serijal slikovnica o Maši je vrlo popularan. Maša je tek u dvadeset i prvom izdanju dobila mobitel. Ilustrirao ju je Niko Barun. Jako volim Mašu, ona mi je postala kao neko živo biće. Uvijek sam voljela slikovnice, još kao dijete. Volim bogate ilustracije, s mnogo sitnih detalja, kao što sam voljela kad sam bila djevojčica. Tako da sam mogla dugo promatrati taj crtež.
Sanja Pilić voli i fotografiju, jer je obrazovanje stekla u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna, fotografski odsjek.
– Fotografija je nešto predivno. Ne sviđa mi se što ih u današnje vrijeme često uljepšavaju. Čak i turističke fotografije, primjerice fotografije gradova. Pa tako ne odgovaraju istini. Ne volim se razočarati. Matulove fotografije objavljene na mrežnoj stranici, odgovaraju istini.
Za kraj podsjetimo se kako je Sanja Pilić treća generacija poznatih književnica u svojoj obitelji. Njezina je prabaka Zofka Kveder, poznata slovensko-hrvatska književnica. Majka joj je Sunčana Škrinjarić, također jedna od najznačajnijih hrvatskih književnica za djecu i mlade.
tekst i foto: Roberta Radović
