Edukacijsko-istraživački centar Matulov grunt u Frkanovcu i ove godine punim jedrima prima nove rezidente. Spisateljicu i književnu prevoditeljicu Anitu Vuco u Međimurje su privukle fotografije:
– Poveznicu za poziv na rezidenciju primila sam od Društva hrvatskih prevoditelja. Najprije sam provjerila imam li uvjete i zatim sam pogledala fotografije. One su bile presudne. Najbanalnija stvar koje mi je zapela za oko bila je tema prozora sa starinskim zavjesama. Meni je to odmah bila asocijacija na Ivanu Brlić Mažuranić. Dakle, ne na Međimurje ili Zagorje, već na našu književnicu. To je za mene koja sam rodom iz Dalmacije i koja sam život provela u Italiji, na neki način bila ista zona. Mogućnost boraviti u jednoj seoskoj kući koja je iz nekog drugog vremena činilo mi se sjajnom prilikom. Iako je kuća renovirana, kuća nosi pečat tog drugog vremena.
I tako je prevoditeljica Vuco na prag međimurske „hiže‟ u Frkanovec donijela svoju svakodnevnu inspiraciju Danilom Kišom, iskustvo prevođenja djela Miroslava Krleže, dugogodišnjeg života u Italiji, svoj osebujan tok riječi i osjećaj života kroz sva čula. Razgovarajući s njome istakla je kako voli intervju „licem u lice‟. Kad novinarska pitanja stignu e-poštom često dugo ostanu neodgovorena:
– Prošle godine prevodila sam jednu zbirku Danila Kiša. Stiglo mi novinarskih pet pitanja e-poštom.
Najprije vam je drago da vam netko postavi pitanje o vašem prijevodu. Međutim, evo prošlo je par mjeseci i još nisam poslala odgovore. Ne zato što to ne želim. Pročitam pitanja i krenem pisati. Ali prati me neki osjećaj kako bih trebala napisati roman da odgovorim na ta pitanja. Ako odgovorim kraće, onda mislim da će to neće biti dobro, neće biti onako kako želim. Pitanja su postavljena tako da je teško na njih jednostavno odgovoriti.
Mjesto kao iz bajke
I tako smo mi krenule razmjenjivati misli razgovarajući uživo u inspirativnom okruženju međimurskog krajobraza.
– Čudan osjećaj me pratio. Naselje je i dalje bilo mjesto iz bajke, kao iz fotografija koje sam primila na pozivu. Putovala sam iz Rima, do Padove vlakom gdje sam održala predavanje o Krleži. Nastavila sam autobusom do Zagreba gdje sam ostala par dana. Tako je moj put do Matulova grunta malo potrajao. Kad sam došla u Frkanovec imala sam osjećaj: – Bože, iz malog mjesta Vejano gdje živim, došla sam u blizinu mađarske granice.‟ Najprije mi je nedostajala činjenica da Frkanovec nije mjesto koje ima centar. Prvi dan kad sam išla do trgovine, mislila sam da će tamo biti središte. Kad sam shvatila da ga nema, nekako mi je to bilo dezorijentirajuće. Taj osjećaj nekog gubljenja u prostoru je trajao međutim dan, dva. Od trenutka kad sam dobila ključ od kuće i kad mi je Sara sve pokazala, trebalo mi je tri-četiri dana da se opustim. Sve se stopilo kad sam počela hodati i obilaziti naselje. Prvi dan mi je trgovina bila jako daleko, a poslije mi je postalo normalno ići pješke do nje.
* Povezali ste se i s prirodom Frkanovca, za koji se kaže da je srce Gornjeg Međimurja?
– Promijenila mi se percepcija posebice ulaskom u šumu. Dosad sam šumu poznavala kroz parkove u kojima znaš gdje je kraj i gdje se otprilike što nalazi. A ovdje postoji potencijalna opasnost da se izgubiš. Pratio me taj osjećaj da moram paziti gdje hodam. Nije to bio strah, ali pratio me taj neki adrenalin, neizvjesnost jer nisam znala što me čeka. Kad sam upoznala šumu veselilo me to prepoznavanje prostora i to mi je pružilo nevjerojatan osjećaj slobode. Imala sam dojam da su kuća i šuma pametnije od mene. Jednog dana moja šetnja je trajala četiri sata, od toga zadnja dva sata pod umjerenom kišom. U trenutku kad i baš niste sigurni da li se vraćate ili idete u dobrom smjeru, bila sam sretna i imala osjećaj da mi se ništa ne može dogoditi.
Stranac postaje domaćin
* S razlogom se kaže: – Moja kuća, moja sloboda.‟ Ubrzo je i Matulov grunt gotovo doslovno postao vaša sloboda?
– Prvi dan sam u kući hodala u papučama. Ali nakon par dana počela sam hodati bosa. Sredina u koju sam ušla kao neki stranac, odjednom je postala moja. Sada i ležim na podu, radim jogu, nema više te distance između mene i prostora. Da li je to više zasluga prostora ili moja, ne znam. Bez obzira na to što dolazim iz sredine koja je više urbana, iako ne potpuno gradska jer su u blizini jezero, planine, polja, ipak mi je trebalo više dana da se do kraja oslobodim na Matulovu gruntu čak u toj mjeri da ti prestane nedostajati obitelj. Mada, bilo bi sjajno ovdje boraviti s obitelji. Ne nedostaje mi TV, televiziju nemam niti kod kuće već 19 godina.
Međimurci imaju svoj ponos
* Iako je vaš boravak na rezidenciji pratio velik broj kišnih dana, ipak je bilo i kontakata s mještanima?
– Ovdje je takav mir da se ritam života susjeda gotovo i ne čuje. Kod kuće znate tko koju muziku sluša, što se u susjedstvu kuha. Ovdje osjećate da ima života oko vas i da žive ljudi, okućnice su uređene, travnjaci se kose, uređeni su vrtovi. Ali, sve je to nekako nenametljivo. Iako je bilo dosta kišnih dana uspjela sam sresti nekoliko osoba i pitati primjerice idem li u dobrom smjeru. Stekla sam dojam da se oni nisu htjeli nametati u smislu da bi me oni prvi pozdravili. Ali kad sam ja pozdravila, tada bi se dogodio razgovor. Kod svih sam osjetila finu nijansu ponosa za svoj kraj. To je sjajno. Mještani su sretni zbog spoznaje da je netko iz drugog kraja i države došao ovdje kako bi pisao i stvarao.
Filtriranje misli
Vuco u nastavku ističe koliko joj je boravak na Matulovu gruntu pomogao iskristalizirati misli:
– Matulov grunt mi je pomogao razbistriti misli, pročistiti važno od nevažnog. Budila sam se rano ujutro s pticama. Ptići su počeli pjevati oko tri, pola četiri ujutro. Onda je nastalo neko zatišje. Postalo mi je prirodno buditi se s jutarnjim svjetlom i ići spavati s prvim mrakom. Prvi dan sam pokušala to prekršiti i navečer biti uz računalo. Onda sam otkrila, da mi to uopće ne odgovara.
Majka sam četvero djece i imam u sebi taj osjećaj satnice kad treba pripremiti ručak, marendu, večeru. Ovdje je sve to nestalo. Otkrila sam da je moje prirodno vrijeme za idealni obrok oko 15 sati. Nisam se trudila ne večerati, već je to nekako prirodno došlo. Popila sam čaj i to mi je bilo dovoljno jer sam išla rano spavati. U svemu tome došlo je do pročišćavanja misli, na kojim projektima vrijedi nastaviti i ustrajati raditi. Došla sam ovdje s namjerom da radim na tekstu radnog naslova „Drugdje‟. On se u fragmentima počeo događati, već prošle godine kada sam prevodila Krležu. Ovdje sam imala priliku eksperimentirati koliko kajkavski dijalekt i općenito taj jezik kontinentalne Hrvatske djeluju na moje pisanje. More, jadranska obala i sve te stvari za koje se misli da djeluju na pisanje, one na mene nemaju taj utjecaj iako sam Kaštelanka, Splićanka, i odrasla u Dalmaciji. More je za mene neko drugo biće. I kad sam bila na predstavljanju monografije „Črni i beli rudari‟ u Murskom Središću razumijela sam tu međimursku pjevnu kajkavštinu. Uživala sam slušati izvorno tu kajkavštinu. Filolog sam, moj doktorat je iz filologije i komparativne filologije i književnosti, tako da i nadalje proučavam jezike, pronalazim veze, učim nove riječi…taj miks između hrvatskog jezika, koji ima velik utjecaj slovenskog, a ima i dosta mađarskog, on je meni izuzetno pjevan, topao.
* Dalmatinka koja živi u Italiji, zasigurno ima niz izazova prevodeći primjerice Krležina djela?
– O, da. Za najteže dijelove kajkavštine sam tražila pomoć rođenih kajkavaca. Bilo je riječi koje ni oni sami nisu znali prevesti. Primjerice, Krležino „Djetinjstvo u Agramu‟, nije ni roman, ni priča, ni klasični dnevnik, već iznimno fragmentiran tekst, ponekad imamo samo nabrajanja, bez konteksta. Ali, istraživanjem se uvijek dođe do rješenja prijevoda. Koliko je Krleža zahtjevan? Zahtjevan je bilo koji tekst, bilo koji pisac. Ne postoji pisac ili tekst koji je lagan. Samo su te težine različite. One su neusporedive. Danilo Kiš nije ništa manje zahtjevan. Isto tako ponekad je teško prevoditi i živuće pisce.
Iskustvo pješačenja
* Planirate li povratak u Hrvatsku?
– Da, sve više. Povuklo me i ovo iskustvo u Frkanovcu. Sad imam kartu Hrvatske s Međimurjem fotografiranu u mislima. Mnogo sam pješačila. Jer ono što svojim nogama utvrdiš to je najvrjednije. To iskustvo vrijedi u pisanju ili prevođenju. Postoji čitava jedna generacija pisaca, posebice u Italiji, moja ili nešto starija, koja ima osjećaj da pisati znači sjesti za uredan stol i tada će se napisati nešto što ima sadržaj i što će kod čitatelja izazvati određen osjećaj. To namjensko pisanje koliko god može biti tehnički točno i estetski ugodno uhu, nije ono što mene zanima. Pisanje počinje iza one granice kad savladate jedan veliki umor, kao kad ste se nahodali toliko da stvarno više ne možete dalje, a niste sigurni da li vas čeka još jedan brijeg ili ste se već vratili. I kad pri tom umoru, ono što je ostalo u vama je i dalje želja da se to stavi na papir. Dakle, potrebno je isprljati ruke zemljom, ne ostati čist. Potrebna je nekad životna težina. Međutim, protiv sam eksperimentiranja kao što je išao Limonov koji je 1992. godine pucao s Pala na Sarajevo da bi osjetio kako je pucati na ljude, pa će nakon toga to iskustvo prenijeti u knjige. To nije pisanje. To je kriminal. Postoji granica onoga koliko pisac ima pravo nekog iskustvenog doživljaja. Pođi u ljeto orati njivu, pa onda imaj svoj doživljaj. U pisanju je jako važan taj neki manualni koristan posao koji ide uz pisanje. Možda obrađivanje nekog komada zemlje piscima ne bi smetalo.
Tekst i foto: Roberta Radović
Na “matulovoj” klupci rado se sjedi, čita i fotografira
