– Bilo mi je prekrasno na Matulovu gruntu. Apsolutno sve što trebam sam imao. Ugođaj Matulova grunta je izvrstan i jako je lijepo uređen. Kao da sam došao u muzej. U početku me pratio osjećaj kao da ništa ne smijem dotaknuti. Već sam prije bio u Međimurju, ali sam sada prvi put u ovom dijelu. Međimurje se prepoznaje po tome što ima uredne okućnice, tako je i ovdje u Frkanovcu. Impresioniran sam kako sve to izgleda. Ima tih malih međimurskih naselja gdje ljudi žive u miru, a za deset minuta su u Čakovcu. Sve što im treba je na udaljenosti deset minuta, a doma imaju kvalitetan život s okućnicom i vrtom, opisao je svoj doživljaj korištenja umjetničke rezidencije u Frkanovcu, Krunoslav Rac.
Ljudi imaju potrebu bojati se divljih životinja
Hrvatski je fotograf divljih životinja, pisac i zaljubljenik u Velebit. Istražuje ga planinareći i fotografirajući divlje životinje. Riječju i fotografijom približio je svoja intimna istraživačka iskustva prirode Velebita publici u Čakovcu na Maloj sceni “Vinko Lisjak” Centra za kulturu i Gimnaziji Josip Slavenski te na Matulovu gruntu u Frkanovcu. Osjetio je kako su predavanja iskreno praćena i prihvaćena:
– Sva predavanja koliko sam ih dosad napravio, pratile su pozitivne reakcije. Tako je to bilo i ovdje. Imam dojam da se ljudima moja priča o Velebitu svidjela. Vjerojatno je to zbog toga što čuju iskustva iz prve ruke. Neki faktografski podaci mogu se u današnje doba lako dobiti preko mrežnih stranica. Međutim, ja pripovijedam o svojim iskustvima i stvarima koje su ljudima nepoznate, i teško da će ih sami doživjeti. U tu priču su uključeni medvjedi, vukovi, risovi, poskoci… sve te životinje koje se ljudi na neki način, rekao bih, više vole bojati, nego što imaju potrebu.
Međimurje bilježi čak pet planinarskih društava i populacija planinara iz ovog kraja sve je brojnija. Dobro će im doći savjet za odlazak na velebitsko planinarenje, zar ne?
– Najvažnije je uvijek ponijeti dovoljno vode. Tko ne zna gdje se nalaze rijetki izvori može imati problem s vodom. Na Velebitu ima vrlo malo vode. Treba mentalno doći s dobrim namjerama, doći ponizan s respektom prema planini i prirodi, i cijelom tom sustavu životinja i biljaka. Tada će se čovjek i sam dobro osjećati. Kad smo spremni za planinu, tada Velebit puno više daje, nego što uzima.
Sreća se izaziva na terenu
Svaka Racova fotografija ima svoju priču. Jednu je opisao i podijelio s nama:
– Dosta fotografija nastane na bazi sreće. Primjerice, vozio sam se jednom prema Dabarskim kukovima rano ujutro, tek je sunce izišlo. Na tom putu se lijepo vidi jedna stijena od Velebita koja je u sjeni, a u pozadini se vidi otok Pag koji je osunčan. Bio je to meni odmah dobar kadar za fotografiju, međutim, kad sam si s teleobjektivom približio kadar i odabrao što ću snimiti, vidio sam preko teleobjektiva divokozu na vrhu te stijene. Time je ta divokoza tu fotografiju upotpunila i u konačnici je nastala pet puta bolja fotografija, nego što bi bila bez te divokoze. Naravno, tu sreću treba izazvati. A da bi sreću izazvao, treba biti na terenu.
Mistika surog orla
* Imate li neku “tihu želju”, biljnu ili životinjsku vrstu koju bi rado u budućnosti voljeli snimiti na vaš način?
– Uvijek mi je suri orao, ta mistična ptica, koju mi često relativno često vidimo jer živi na Velebitu, nekako u fokusu. Međutim suri orao je ptica kojoj je vrlo teško prići. Želja mi je snimiti dobru fotku surog orla. Vidra mi je također zanimljiva i vjerujem da ću imati priliku snimite je.
* Fotomonografija “Gacka – čovjek i rijeka” nedavno je otisnuta. Kako je nastajala?
– Knjigu o rijeci Gacka sam napravio već prije nekoliko godina, međutim nisam mogao naći izdavača, a sam se nisam usudio izdati je. Paralelno sam napravio knjigu o medvjedima. Praktički je gotova. Zvat će se “Tragom medvjeda”. Početkom šestog mjeseca izići će iz tiska, a promocija je 13. lipnja u Zagrebu, u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića.
* Spomenuli ste kako kod vas strah od velikih zvijeri ne postoji, odnosno do tog jednog trenutka kad ste se našli na vjetrometini između majke medvjedice i malih medvjedića. Što se dogodilo?
– Uvijek imam respekt prema divljim zvijerima. Nikad se nisam medvjedu previše približavao. Bio sam mu blizu, ali prema njemu postoji respekt. Ne strah, već respekt. Međutim, dogodila se situacija gdje sam se našao u noći vrlo blizu između mame medvjedice i malih medvjedića. Bila je jesen, i oni su bili već dovoljno veliki da mogu brzo pobjeći i razbježati se od majčina okrilja. Gotovo se već mogu sami brinuti za sebe. Poanta cijele priče je da me medvjedica nije napala, nego me čak upozorila zvukom da je blizu. Medvjedi se puno više boje ljudi, nego ljudi medvjeda.
* Može li se čovjek zasititi Velebita i velebitskog krajobraza?
– Teško. Velebit u cijelosti jedna osoba za svog života ne može cijeli proći. Uvijek nešto novo postoji. E sad, koliko noge služe, koliko zdravlje, godine, sve je to mjera koja će nam dati priliku i vrijeme za istraživanje tog područja. Ja sam na Velebit prvi put došao sa svojih 28 godina. Rođen sam i odrastao sam u Slavoniji, u Đakovu. Ali za mene je Velebit posebno mjesto. Vjeruje da će tako ostati dugo, dugo vremena.
piše: Roberta Radović