Jedan od najpoznatijih geologa Hrvatske, prof. dr. Josip Poljak (Orahovica 1882. – Zagreb, 1962.) cijeli je svoj radni vijek proveo kao kustos na Geološko-paleontološkom muzeju u Zagrebu (danas Hrvatski prirodoslovni muzej). Bio je predsjednik Speleološkog društva Hrvatske, vrsni geolog, geomorfolog, speleolog, planinar i fotograf. Osim što je bio muzealac i istraživač, autor je najstarijih radova u hrvatskoj stručnoj literaturi vezanih uz zaštitu prirode i to prije svega za zaštitu georaznolikosti. Što znači, neživog svijeta koji je bio lajtmotiv Noći muzeja ’23 u Centru za posjetitelje Med dvemi vodami u Križovcu. Njegove fotografije, njih ukupno dvadeset, dostupne su za razgled na aktualnoj izložbi fotografija “Dr. Josip Poljak, Pećine hrvatskog krša, 1922. – 2022.” do 24. veljače 2023. godine u radno vrijeme Centra. Uz Sanju Japundžić autore ove izložbe je prof. dr. sc. Nenad Buzjak, pročelnik Geografskog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te smo s njime razgovarali o Poljakovom radu i ostavštini:
– Speleolog sam i imao sam sreću na Geografskom odsjeku imati mentora Andriju Bognara koji je podržao moje interese. Obranio sam disertaciju sa sličnom tematikom kao Josip Poljak, na temu speleologije. Inspiraciju u svom radu crpio sam upravo u njegovim člancima jer izuzetno cijenim što su ranije generacije istraživača napravile. Imali su mnogo manje mogućnosti za putovati, mnogo manje opreme i tehnikalija nego što mi imamo danas. S Poljakovim radom sam se upoznao preko Hrvatskog prirodoslovnog muzeja u Zagrebu. Kolegica Sanja Japundžić koja radi u tom muzeju organizirala je prije nekoliko godina izložbu posvećenu njegovom radu na temu Velebita. Poljakova ostavština sastoji se od vrijednih terenskih dnevnika, negativa i pozitiva. Čuva se u fundusu Hrvatskog prirodoslovnog muzeja i brigu o njoj vodi upravo kolegica Japundžić. Josip Poljak osim što je bio školovan geolog, bio je pasionirani planinar, speleolog, snimio je puno kvalitetnih fotografija što u ono vrijeme nije bio nimalo jednostavan zadatak. Opremu je trebalo odnijeti u planinu ili spilju, snimiti fotografije bez flash svjetla i bez današnje suvremene fotografske tehnologije.
Fotografija iz 1912. godine
* Selekcija fotografija za izložbu zasigurno nije bila jednostavna?
– Svatko tko je razgledao izložbu lako prepoznaje ideju. Zapazili smo da su likovi na fotografijama koje je snimao Josip Poljak vrlo interesantni. To su bili vodiči, ljudi, djeca, koja su Poljaka pratili na njegovim putovanjima i vrlo vjerojatno mu pokazivali ulaze u speleološke objekte. S obzirom na to da su fotografije snimljene između 1912. i 1929. godine vrlo su živopisni kadrovi: frizure, brkovi, odjeća, obuća, oprema koja je korištena u speleološkim istraživanjima. Osim toga birali smo fotografije za speleološke objekte koji danas, dakle devedeset ili sto godina kasnije ne izgledaju više kao što su izgledali na njegovim fotografijama. Zbog svega toga imaju veliku znanstvenu, povijesnu i kulturnu vrijednost.
* Izložbeni postav sadrži jednu osobito zanimljivu fotografiju?
– Fotografija je snimljena 1912. godine u špilji Lokvarki koja se onda zvala Lipa. Upravo u to vrijeme je bila istražena jer je otkrivena prilikom radova u kamenolomu kraj Lokava. Predstavlja vrijedan dokumentaristički zapis onog vremena. Priprema fotografije je bila izazovna jer je negativ bio dosta oštećen. Uložio sam brojne sate kako bih pobrisao sve točkice ogrebotine i detalje koji su kvarili dojam fotografije. Inače, nismo sve „frizirali‟. Dosta fotografija jesmo ostavili onakvim kakve jesu u fundusu. Ta mutnoća na nekima od njih govori o uvjetima, vremenu, autorima i ljudima koji su sudjelovali u njihovom stvaranju.
Nekad i danas
*Izložba ima putujući karakter. Prvi put predstavljena je u Perušiću. Kako su stručnjaci reagirali na njezin postav?
– Simpozij koji smo prošle godine održali u Perušiću bio je posvećen georaznolikosti i geobaštini. Okupljeni su geografi, geomorfolozi, paleontolozi, hidrogeolozi koji su iznosili rezultate svog rada istraživanja tog jednog dijela prirodne baštine koji je nekako uvijek u zapećku, iza biološke raznolikosti koja je centralna tema zaštite prirode. Reakcije su bile vrlo pozitivne. Speleologija je uvijek zanimljiva tema. Stručnjaci su primijetili da neki krški izvori koje je Poljak snimio, na njegovim fotografijama iz dvadesetih godina prošlog stoljeća, izgledaju drugačije nego kako ih oni vide danas na terenu. Nadam se da će ova izložba potaknuti ljude da se više bave Poljakovom ostavštinom. Kolegica Japundžić prošle je godine u časopisu Hrvatskog prirodoslovnog muzeja Natura Croatica, objavila članak posvećen Josipu Poljaku, jer su se 2022. godine „potrefile‟ tri obljetnice: sto i četrdeseta obljetnica njegova rođenja, šezdeseta obljetnica njegove smrti i stota obljetnica od dana kada je obranio svoju doktorsku disertaciju koja je za nas geomorfologe jako važna jer je to bila prva disertacija obranjena s područja speleologije. Zanimljivo je da mu je mentor bio Milan Šenoa, sin našeg poznatog književnika Augusta Šenoe. U to vrijeme bio je profesor na Filozofskom fakultetu tadašnjem Mudroslovom fakultetu u Zagrebu.
* Koji speleološki objekt je bitno promijenjen unazad sto godina?
– Izdvajam spilju Veternicu jer ona za zagrebačke speleologe oduvijek ima veliko značenje. Kad zagrebačke udruge organiziraju speleološku školu jedan od prvih terena je upravo spilja Veternica. Dugo vremena je bila bez nadzora. U nju su ulazili znatiželjnici koji bi onda za uspomenu ili kao dokaz svoje hrabrosti iznosili sige koje su lomili. Na Poljakovoj fotografiji ima snimljen jedan detalj upravo koji je nekad bio prebogat sigama, a danas na tome mjestu možete vidjeti samo tragove gdje su visjele sige. Danas više nema niti jedne jedine.
Neopisiv osjećaj
* Međimurje nema spilje, ali postoji Speleološko društvo te postoji interes za speleologiju. Što preporučujete potencijalnim novim speleolozima?
– Tu vrijedi stara izreka: – Dobar je strah komu ga je Bog dao. Strah je uvijek prisutan i tjera nas na oprez te da stalno ponavljamo i prisjećamo se radnji koje su u speleologiji jako bitne. Na speleološkoj školi nauči se sve što je potrebno da bi čovjek sigurno ulazio u speleološke objekte. Baviti se speleologijom nikom ne bih preporučio bez škole, jer ta avantura je nešto što može skupo koštati. Speleološka oprema danas je vrlo sigurna i trajna, treba se držati pravila i biti educiran. Speleologija je timski sport i aktivnost u kojem nema soliranja. Speleolozi su osobe koje su dobro raspoložene, spremne za suradnju i ozbiljan rad. Osim rekreativne aktivnosti speleologija je i važna istraživačka aktivnost. U njoj moraju sudjelovati i ljudi koji nisu završili geologiju, geografiju i slične fakultete, ali mogu dati svoj velik doprinos u istraživanju novih podzemnih svjetova Hrvatske.
* Kakav je osjećaj prvog silaska u jamu?
– U modernom svijetu na Zemlji ima sve manje prirode. Jako je malo ljudi koji si mogu priuštiti primjerice let u Svemir kakav organiziraju privatne kompanije u iznosu od 200 tisuća dolara. Svijet spilja nam je dostupniji. U Hrvatskoj u ovom trenutku imamo registrirano u našem nacionalnom katastru gotovo pet tisuća spilja i jama. Pretpostavljam da ih neistraženih ima barem još pet puta toliko. Osjećaj kad se spustite na dno neke jame i znate da tamo nikad nije stupila ljudska noga i da ste vi prvi, taj osjećaj je jednostavno neopisiv i ne da se usporediti s ničim drugim.
„Provala‟ i „Bedara‟
* Vaš istraživački rad je bogat. Što biste izdvojili?
– Član sam Speleološkog kluba Samobor. Naše matično područje istraživanja je područje Žumberka i Samoborskog gorja gdje ima nekoliko velikih speleoloških objekata. Vrlo interesantna istraživanja radili smo u spilji zanimljivog imena „Provala‟. Speleolozi koji su je počeli istraživati doslovce su
provalili u nju, odnosno morali su proširiti ulaz koji je bio malo preuzak. Sada je to spilja dugačka preko tisuću osamsto metara, duboka gotovo šezdeset metara, s velikim podzemnim tokom. Izdvojio bih također jednu spilju koja ima lirsko ime. Zove se „Bedara‟. Ulaz je izuzetno kompliciran i težak, velika je. Jedno od najdražih istraživanja koje mi je ostalo u sjećanju je kada smo prije petnaestak godina radili istraživanja na planini Dinari na području Vrdovo gdje smo dvije spilje koje su nekad bile poznate kao zasebni speleološki objekti, prolaskom kroz jedan uski kanal spojili, pa je nastao jedan veliki speleološki sustav.
* Možda je i vaša izložba fotografija speleoloških objekata u planu?
– Tko zna. Fotografija je vrlo važan dio speleološkog istraživanja. Svako speleološko istraživanje iza sebe treba ostaviti nekakav trag naročito ako se radi o novim speleološkim objektima. Jedan trag je speleološki nacrt koji se izrađuje za svaku spilju i jamu. A drugi je fotografija. Dogovor je kada se speleološki objekt predaje u speleološki katastar koji se vodi na državnoj razini da se preda barem fotografija ulaza i nekakvih interesantnih detalja iz samog speleološkog objekta. Fotoaparat je pratitelj svakog speleologa.
tekst i foto: Roberta Radović