Posljednji rezident na Matulovu gruntu ove godine je dvadesetpetogodišnji Jon (Jack) Jennetta. Stigao je iz Sjedinjenih Američkih Država. Kroz mjesec dana svog boravka u Međimurju mnogo toga je doživio, a djelatnici Međimurske prirode podijelili su s njime brojna iskustva koja će svakako doprinijeti zaštiti prirode, te suradnji međimurske Javne ustanove za zaštitu prirode sa zakladom Aldo Leopold.
Istraživačka avantura
*Bok Jack! Kratko nam se predstavi – otkud dolaziš, gdje živiš i čime se zapravo ti baviš?
– Zovem se Jon Jennetta, ali svi me zovu Jack, otkad znam za sebe. Porijeklom sam iz Connecticuta, koji je u sjeveroistočnom dijelu Sjedinjenih Američkih Država. Iz malog sam grada koji broji oko 7000 ljudi, prilično je miran, ruralan i s puno šuma. Trenutačno je teško reći gdje živim jer sam dugo putovao i zapravo nemam svoje stalno mjesto. Prije nego što sam započeo ovu istraživačku avanturu, kako ću je nazvati, živio sam u Wisconsinu radeći za Zakladu Aldo Leopold kao prikupljač sredstava usredotočen na skupinu pojedinaca srednje razine, a to su ljudi koji su donirali između 250 dolara do 5000 dolara godišnje. Sad je moj glavni fokus pisanje u blog formatu dnevno, a i pisanje dužih članaka o konzervatorskim idejama, lifestyle idejama, antropološkim i ljudskim studijima i idejama o zajednici koje sam bilježio dok sam putovao kroz različite dijelove Europe i u različitim kontekstima. Moj plan je vratiti se u SAD sredinom studenoga, a nakon kratkog boravka preselit ću se na Tajvan jer sam godinama želio otići u mjesto gdje se govori kineski. Učio sam kineski osam godina. Želim živjeti negdje gdje mogu govoriti mandarinski svaki dan, razviti tu vještinu. Idealno bi bilo da radim tamo za neku organizaciju koja se bavi očuvanjem prirode, ali vidjet ću hoće li to biti moguće.
Nakon Španjolske, Irske, Italije …Hrvatska
* Gdje si bio prije dolaska u Hrvatsku, na Matulov grunt?
– Napustio sam Wisconsin sredinom svibnja gdje sam radio u Zakladi Aldo Leopold, završio sam posao tamo i vozio sam se preko pola zemlje do svoje kuće i ostao tamo dva tjedna. Zatim sam otputovao u Irsku na dva tjedna s tatom malo planinariti i malo istraživati. Onda sam bio u Španjolskoj, proveo sam oko tri tjedna ondje, dva tjedna na održivoj poljoprivrednoj farmi, na farmi maslina shvaćajući na koji način rade. Zatim sam boravio na farmi borovnica još otprilike dva tjedna u sjevernoj Italiji, učeći kako taj posao funkcionira i pomaže u povezivanju ljudi s prirodom na mnogo načina i održivom poljoprivredom, hranom koju jedemo, lokalnom hranom. Nakon toga otišao sam u južnu Italiju provesti vrijeme s vrlo, vrlo proširenom obitelji koju imam, a koju nikad prije nisam sreo u životu, ali znao sam da postoje, ali nikad ih nisam upoznao. Stigao sam na Matulov grunt 5. rujna, a otišao sam iz SAD-a 1. lipnja, znači prošlo je tri mjeseca otkako sam krenuo na ovu istraživačku avanturu.
Vlak obrnutog smjera
* Imaš li neku anegdotu koju želiš podijeliti s nama o svom putovanju u posljednja tri mjeseca?
– Smiješno je koliko se stvari dogodilo. Poanta svih tih priča je da se zapravo ne treba ničega bojati, već treba živjeti svoj život i živjeti ga onako kako želiš i treba riskirati. Putovanje je veliki rizik na mnogo načina. Napustio sam stabilan posao koji mi je mogao biti karijera. I nalazim se sam na mjestima gdje ne govorim jezik i ne razumijem dobro kulturu. Ali sve stvari o čemu sam se brinuo riješile su se same od sebe. Naučiš se osloniti sam na sebe. Ima jedna mala zanimljiva anegdota. Nakon što proveo tjedan dana u Barceloni htio sam otići negdje gdje je mirno i tiho sa svježim zrakom, prekrasnim krajolikom. Jedan dan pokušao sam ići vlakom za ruralni dio Španjolske, ali nisam mogao shvatiti smjer dolaska vlaka. Po mom razmišljanju vlak je došao u krivom smjeru i krenuo je putem kojim nisam želio ići. Obično svaki vlak na kojem sam ikada bio dolazi u smjeru u kojem će ići, ali ovaj ne. Ipak sam odlučio riskirati i ući u vlak, a kad smo već bili u ruralnijem području počeo sam razgovor s djevojkom do sebe: – Govoriš li engleski?, ona kaže: – Da, da., A ja ću na to: – Slušaj što je s ovim vlakom jer nikad nisam vidio ovako nešto. Ona kaže: – Ni ja. Započeli smo razgovor, u kom sam saznao da je odrasla tri grada udaljena od mene. Čovječe! Svijet je velik, a zapravo tako malen. Ovaj događaj pokazuje kako na kraju dana ljudi mogu biti jako povezani bilo svojim životnim iskustvima, bilo mjestima odrastanja i sl. Uvijek se može naći nešto čime se možeš povezati sa svakim, samo ako si spreman otvoriti se za to.
Cool zgrada
* Koji su tvoji dojmovi o Matulovom gruntu i ljudi koji žive ovdje?
– Ovo je stvarno lijepo imanje. Ima lijep radni prostor, mogu doći sjediti ovdje s mojom malom bilježnicom. Neki dan sam došao ovamo i brao sam nešto iz vrta kojeg je lijepo imati, a s brda je dopirao zvuk polke s neke zabave. Bila je subota navečer i pomislio sam najprije: – Čovječe, kad bih samo mogao prošetati do tog mjesta. Ali bilo je gotovo ljepše ovako sa strane pratiti taj nepoznati tulum. Tako da ste stvarno uronjeni u zajednicu ljudi koji žive ovdje oko tebe. Tu je i ova cool zgrada, zanimljiv je način na koji je izgrađena i način na koji je očuvana, kao i priča koja stoji iza toga.
Najvrjednije iskustvo
* Kakva je suradnja s Međimurskom prirodom i djelatnicima? Na kojim aktivnostima si bio i što je bilo najkorisnije iskustvo?
– Teško je odgovoriti na to pitanje, jer još ne znam koje iskustvo će se zadržati duže vrijeme. Razgovori koje vodim s različitim ljudima, bilo da su to ljudi koji rade za Javnu ustanovu ili su na neki drugi način povezani s ravnateljem Međimurske prirode Sinišom, bit će vrlo korisni. To iskustvo mi pomaže u stvaranju ideje o tome kako želim nastaviti raditi na mjestima gdje sam više kao obična osoba, obični tip. I samo prilagođavanje svakodnevnom promjenjivom planu i očekivanjima je nešto u čemu sam dobar i uživam u tome, tako da su sva ta iskustva bila korisna. Jako sam uživao provoditi vrijeme sa svima iz Ustanove. Osobito kad sam išao na teren s čuvarima prirode i razgovarao o krivolovu na ovom području, saznati zašto to ljudi rade, učiti o prepelicama. Upoznavanje osoba koje rade u Međimurskoj prirodi, najvažniji mi je dio cijelog ovog iskustva. Općenito ljudi vole reći kako brinu o prirodi, ali nema toliko osoba koje su spremne posvetiti svoj život tome ili čak malo promijeniti svoj životni stil zbog toga. Zanimljivo mi je saznati kako su neki djelatnici koji rade danas u Međimurskoj prirodi godinama imali u sebi plan: – Ja ću biti čuvar prirode. Imati tu vrstu mreže i zaposlenike koje su zainteresirani za prirodu, za mene je jako značajno saznanje i volio bih jednog dana biti zadužen za organizaciju za zaštitu prirode, biti izvršni direktor neprofitne organizacije ili nešto slično. Ne znam točno što bi to bilo, kada, gdje ili koja bi bila naša misija, ali sve te stvari mi pomažu u informiranju o tome kako izgraditi organizaciju. To puno govori o Siniši Golubu i Mihaeli Mesarić i načinu kako oni vode, kako organiziraju i kako upravljaju Međimurskom prirodom, ali i o njihovom pametnom zapošljavanju i inteligentnoj komunikaciji i razvoju protokola.
Različite ptice i bube, ali uloge su iste
* Na koji način su Hrvatska i SAD različite ili pak jednake?
– Hrvatska i Sjedinjene Američke Države različite su na mnogo načina. Najveća razlika je veličina, pa biste mogli pomisliti da, SAD ima mnogo raznolikije krajolike i toliko različitih vrsta i veću razinu bioraznolikosti jer jednostavno mora to imati. Za mene je SAD razbijena u nekoliko različitih bioregija. U sjevernijem dijelovima je neka vrsta listopadnih šuma i nimalo se ne razlikuje od pogleda koji imamo ovdje na Matulovu gruntu. Na zapadu Amerike je prašuma, manje je ima na istoku, u sredini su uglavnom žitnice i ravnice, a onda je na jugoistoku prilično močvarno i vrlo vlažno. Zatim na jugozapadu ima puno pustinja, i naravno tu su planine koje su posvuda posute, a i ogromna obala. Svaki različiti dio podržava različite divlje životinje, a Hrvatska mi se čini jednako raznolika sa svojim kontinentalnim dijelom, Jadranskom obalom i svim tim mozaičnim krajobrazima. Teško je usporediti prirodu u različitim geografskim zonama. Netaknuto područje prirode, dakle bez ikakve ljudske interakcije bez obzira gdje se nalazi, vjerojatno će se razviti na vrlo sličan način. Tako da me ne čudi što opažam sličnosti, više sličnosti nego razlika, kad usporedim Međimurje primjerice u odnosu na okrug Sauk gdje je Leopoldova zaklada. Ovdje je Mura na sjeveru i onda se ona susreće s Dravom na jugu i na neki način stvaraju mali džep. U okrugu Sauk postoji rijeka Wisconsin, to je samo jedna rijeka, ali ima tako oštar zavoj da se vraća skroz natrag i stvara isti džep. Iako je to ista rijeka i dalje je vrlo različita jer je na sjeveru sva pregrađena i kada prođe jedan grad, posljednju branu, nakon toga potpuno slobodno teče tako da ima dvije potpuno različite karakteristike, vrlo slične Muri i Dravi. Opažam različite bube kako gmižu po meni i vidim različite ptice, ali znam da igraju iste uloge. Ovdje je zlatošipka invazivna, a kod nas je normalno da je imamo u prerijama na srednjem zapadu.
Kuhati hranu odrastanja
* Što radiš u slobodno vrijeme osim što putuješ?
– Bavim se lokalnim istraživanjem, odlazim u male parkove u blizini u kojima nisam bio ili u gradove. Volim posjetite nove restorane i volim sam pripremati hranu. Jedna stvar koju volim raditi u nedjelju ili subotu poslijepodne, je nazvati mamu i reći joj: – Hej, slušaj, što misliš da bih mogao napraviti za jelo? Želim naučiti kuhati hranu uz koju sam odrastao za moju sljedeću generaciju (ako će postojati), pa volim učiti pripremati ta jela. Volim nedjeljom poslijepodne uz glazbu jednostavno kuhati hranu pet sati, primjerice praveći temeljac. Kuhinja tada odlično miriše i onda ljudi uđu i kažu: – Wow, mogu li dobiti malo toga?“ Volim biti vani u prirodi, planinariti, igram hokej na ledu i hokej na koturaljkama. Sada će i pisanje definitivno postati važan dio mog života. Stekao sam naviku pisati nešto svaki dan i jednostavno mislim da je to prilično korisno jer razjašnjava neke misli i iskustva. Volim ići na koncerte, slušati glazbu i istraživati novu glazbu i uvijek pokušavam pronaći neke nove stvari. Ali stvarno mi je najvažnije provoditi vrijeme s ljudima do kojih mi je stalo i razvijati odnose. Jako sam sretan što imam prijatelje i veze po cijelom svijetu.
Zahvalnost iznad svega
* Što želiš na kraju razgovora poručiti timu Međimurske prirode?
– Zahvalnost je jedna od najvažnijih stvari za mene. Pokazivanje zahvalnosti. A ponekad je to jako teško učiniti i ne znate koji je najbolji način da to učinite. To je ono što najviše ovdje osjećam, jer iskusio sam toliko novih stvari i upoznao toliko zanimljivih ljudi. Jako sam zahvalan Međimurskoj prirodi na svemu. Nalazim se na mjestu na kojem nikad nisam očekivao da ću biti, i jako sam zahvalan što ova prilika na Matulovu gruntu postoji, ne samo za mene nego i za druge. Nadam se da će iskoristiti priliku jer je vrlo posebna.
Tekst: Ivana Rojko
Foto: Roberta Radović, Zlatko Vrzan, Sara Srša
