Povodom 100 godišnjice rušenja legendarnog hrasta Adama objavljujemo esej mr. sc. Siniše Goluba
Upornošću blagopokojnog učitelja matematike i fizike Ljudevita Marđetka Lajčija (1943. – 2022.), na svjetlo javnosti izašla je jedna od najvažnijih ekoloških storija iz (eko)historije Međimurja. Ponukan jednom jedinom sepijastom fotografijom na kojoj je prikazan gorostasni hrast i tridesetak ljudi što ga srušiše 1925. godine, Lajči je investirao dobra dva desetljeća kako bi rekonstruirao taj prevažni dio međimurske prošlosti. Nekoliko je sretnih okolnosti kumovalo toj rekonstrukciji. Glavni dionici tog događaja bili su, naime, lugari grofa Feštetića od kojih je jedan od glavnih bio Lajčijev pradjed Ladislav Husić (1861. – 1931.), a priča o tome prenosila se u obitelji s koljena na koljeno. Druga sretna okolnost je što je Lajči kao učitelj razumio značaj publicistike, pa se vraški potrudio da nakon istraživanja i pisanja pronađe i sredstva za objavu knjige na temu kojoj je posvetio godine života. A treća je sretna okolnost što je njegovo nagovaranje na objavu knjige naišlo na razumno uho, pa je ukoričena tiskovina ugledala svjetlo dana u prosincu 2017. godine. Zbog tih sretnih okolnosti i prstohvata dobre volje nekolicine ljudi uključenih u Lajčijev životni projekt, Međimurci i ostala zainteresirana javnost danas znaju ono što poručuje podnaslov knjige: kako se rušio jedinstven ekosustav u međimurskom Murščaku.
Stotinu godina prošlo je od tog događaja, jednog sasvim uobičajenog obaranja ogromnog stabla koje je – u duhu onog vremena i masovne eksploatacije šumovitog prostora uz nizinske rijeke u srcu Europe – bilo jedno od mnogih takvih. Tek, imalo je sreću, to srušeno stablo, da bude fotografski zabilježeno i kao takvo osnova za stvaranje legende bazirane na stvarnom događaju. Inače bi ostalo nezapamćeno, kao i stotine tisuća drugih ovdje srušenih stabala, kasnije otpremljenih na preradu diljem Europe. Hrast je bio gorostas, praotac mnogih stabala u svojem reviru, pa mu je narod nadjenuo ime Adam, a oni koji su ga srušili ili možda fotograf koji je to zabilježio, to su ime jasno narisali na presjeku samog stabla ili na negativu fotografije.
Rušenjem hrasta Adama započinje era najveće transformacije izvornog pejzaža u povijesti Međimurja i doba nepovratnih ekoloških mini-katastrofa koje su kumulativno uvelike osiromašile prirodna staništa diljem međimurskog trokuta. Danas živuće starije generacije koje pamte priče svojih predaka iz vremena kad je Adam bio srušen, teško da mogu razumjeti u što se Međimurje pretvorilo. (Ne mogu razumjeti, ali im je ugodno zbog blizine svega što im za ležeran život treba.) Uzrok tome, dakako, nije samo masovna deforestacija od prije stotinu godina, ali taj čin označava ono što američki aktivist i spisatelj Bill McKibben u svojoj knjizi „Smrt Prirode“ označava upravo tako, kao početnu točku od koje buduće generacije neće znati što je bila i kako je izgledala izvorna priroda zavičaja.
Spomenimo se, stoga, i hrasta Adama, ali i Lajčija i nepoznatog fotografa koji su ga zajedno učinili legendarnim. U godini u kojoj „obilježavamo“ stoljeće od prve velike ljudskom rukom generirane međimurske ekološke katastrofe epskih razmjera, to je najmanje što možemo učiniti za legendarni trojac koji se međusobno nije poznavao, ali nam je u kolektivni zavještaj ostavio najveću pouku o tome što smrt jednog ekosustava dugoročno predstavlja za poimanje prirode i divljine, kao i za identitet zavičaja i ljudi koji tu žive.
*) esej je objavljen u knjizi (Ne)zapamćeno, u okviru Biblioteke Insula Grada Čakovca, listopad 2025.
