Višanka Anela Borčić krasan je kompliment uputila Međimurcima: – Ljudi su ovdje tako ljubopitni.” Našu ljubopitnost, radoznalost i znatiželju spoznala je tijekom srpanjske rezidencije na Matulovu gruntu u Frkanovcu. Živi na otoku Visu gdje radi kao ravnateljica u Osnovnoj školi Vis. Autorica je zbirke poezije “Blaženstvo trenutka” i “Beračica soli”, romana “Garbin, zao vjetar”, zbirke novela “Kuća Pupuletovih” i knjige ” Zabranjeni gariful.” Matulov grunt kao mjesto mira i kreativnog stvaranja preporučila joj je prevoditeljica Srebrenka Peregrin, pripovjedačica, prevoditeljica i spisateljica.
– Zahvaljujući mojoj knjizi „Zabranjeni gariful‟ primila sam poziv za sudjelovanjem na jednom događaju u Splitu gdje su se pripovijedale priče. Tamo sam upoznala prevoditeljicu Srebrenku i u ženskom razgovoru pojadala joj se kako mi treba vremena da bih mogla primjerice dva dana na miru pisati, stvarati. Kazala mi je da ima jedno prekrasno mjesto u Međimurju, uz slikovitu šumu i prirodu. Poželjela sam odmah otići i s nestrpljenjem sam čekala kad će biti objavljen natječaj za rezidenciju na Matulovu gruntu. Po objavi prikupila sam dokumentaciju za prijavu, napravila sinopsis što ću raditi i poslala prijavu. Bila sam presretna kad sam primila pozitivan odgovor. Zahvalna sam obitelji što sam imala potporu za dolazak ovdje na sjever Hrvatske. Ovo je prvi put u životu da sam otišla negdje gdje sam se mogla sama sebi otvoriti. To je kao neki povratak sebi. Kao da sam iz jedne vremenske dimenzije uskočila u drugu.
Ptice na prozoru i boku
* Matulov grunt otvorio vam se na jedan neočekivan način?
– Kad sam shvatila da matul znači leptir, shvatila sam da sve to nije slučajno, jer obožavam leptire. Ima neka tajna veza između mene i leptira. Na tom tragu sam i ja nekako došla ovdje. Oduševio me grunt, kuća, unutrašnje uređenje. Poštivala se kulturna tradicija i tradicijski turizam koji bi se mogao u kući odvijati, poštivala baština kroz svaki detalj: kroz škrinjice, uzglavlje kreveta, ormare, način uređenja. A opet nema neugodnog mirisa. Mi žene smo osjetljive na mirise i vrlo brzo ustanoviš da ti je ugodno, upravo na tom načelu mirisa, a ne samo oka. Lijepo je spavati, boraviti ovdje, posebno ovdje pod sjenicom i gledati srne kako pasu u kasno večer, promatrati ptice. Ptice ti dođu na krovni prozor, grebu nožicama, lepeću krilima, i probude te ranom zorom. I tu dok sam čitala u sjenici na bok mi je sletjela ptičica. Takav bliski kontakt s pticom nisam dosad doživjela. Taj dodir tih sitnih nožica ispuni te neopisivom srećom.
Dalmatinska otvorenost i živ duh, Anelin je magnet za nova poznanstva:
– Dan mi je bio prekratak za sve što sam htjela napraviti. Odlično mi je došao električni bicikl za odlazak u trgovinu i provozati se. Bilo je puno kontakata. Dovoljno je bilo samo sjesti na ovu klupicu u obliku leptira uz cestu i već vam od mještana koji prolaze stižu pitanja. Upoznala sam gospođu Spomenku s kojom sam otišla na Mađerkin breg. Prošetale smo do mjesta Sveti Juraj na Bregu, vidjela sam tamo školu, crkvu, popile smo čašu vina. Vratile smo se kući kroz šumu uz svjetlo s mobitela. Nebo je bilo zvjezdano. Ovdje ima toliko lijepih vidika, kapela, raspela, polja suncokreta, lipa, kukuruza, livada…svega onoga što nema u mom kraju.
* Jednom ste već bili ovdje u Međimurju?
– Imam ovdje prijateljicu, Vesnu Osojnički. Kiparica je. Bila sam prije deset godina kod nje, ali ne u ljetno doba. Mi koji živimo uz more smo nekako bahati. Čini mi se da je more čak precijenjeno. Ili sam ja promijenila svoje gledište. Kako imam više godina tako više cijenim mir i povratak sebi, više nego one silne vreve, turiste, događanja i vrućine. Tu u Međimurju je više zraka, manje ljudi, više mira i tišine. Razgledala sam i Centar za posjetitelje Med dvemi vodami u Križovcu, koji me također oduševio. Jedan dan sam bila u Termama Sveti Martin te u Zmajevom vrtu u Železnoj Gori. Oduševila sam se arboretumom.
Nasmijana stopala
* Ugođaj međimurske hiže podario vam je stvaralačko vrijeme?
– Pisala sam, ali sam se i naspavala. Radila sam na pričama koje sam nazvala trajektne forme. To su male zgusnute, kratke priče. Počela sam ih raditi na trajektu, putujući od Visa do Splita i natrag. Dva i pol sata se putuje u jednom smjeru, to je taman da se se možete koncentrirati, napisati nešto, provjeriti napisano. Nastalo je puno tih priča. Sad bi trebalo napraviti izbor i stvoriti neku knjigu intimnih zapisa. To je nekakav oblik intimnog dnevnika, gdje vas neka sitnica u prirodi ili u razgovoru, ili društvu potakne na razmišljanja. To su kratki zapisi ili događaji, ogledi, razmišljanja, prikazi prirode. Jednu kratku priču koju sam napisala ovdje na Matulovu gruntu sam objavila na Facebooku pod nazivom Nasmijana stopala. Vrijeme na Matulovu gruntu iskoristila sam za čitanje, pripremanje događaja, sistematiziranje bilješki. Ima ih toliko da kad više ništa ne bih čula ni vidjela imala bih što pisati sljedećih 150 godina.
* Zasigurno je viški pejzaž poticajan za spisateljski zov?
– Kako sam odrastala zaključila sam da želim, hoću i mogu pisati. Moja kćer znala je da će biti slikarica, sin je uvijek govorio da će se baviti drvom i tako su krenuli u profesije na tom smjeru. Ja sam znala da hoću pisati, ali kako ćeš objasniti roditeljima kad si dijete da želiš biti pisac. Svi te gledaju u čudu. Upisala sam pedagoški fakultet i bila učiteljica dugo vremena. Kad su djeca odrasla stvorilo se vrijeme za pisanje i tada sam shvatila da to nije nimalo lako. Treba discipline, treba raditi na sebi da bi se jezik isčitao. Postoje alati i vještine. Najbitnije je pokušavati, raditi, ne odustati. Ostaviti svoj trag. Napisala sam prvi roman i poslala sam ga na VBZ-ov natječaj za najbolji roman. Sjećam se dana kad su me zvali i rekli da je uvršten u nekoliko najboljih romana i da će se tiskati. To je meni bilo kao da sam se ponovo rodila, duhovno. Bio mi je to strašan poticaj za spisateljski rad. Nastavila sam raditi, objavila sam dvije zbirke, knjigu kratkih priča, priče koje su inspirirane otokom i one su prevedene na engleski jezik. Postoji ta božja providnost koja te tjera naprijed. Ima nešto u talentu, ali sve je većinom u radu. Inspiracija dođe i prođe, a samo uz rad ostaje trag.
* Fotografiranje je također u fokusu vaših interesa?
– Bitno je primjećivati stvari oko sebe. Negdje sam čitala da smo tek dva posto mislima u sadašnjem životu. Većinu vremena smo u prošlosti, budućnosti ili u brigama. Previše smo na auto pilotu. Treba doživjeti ljepotu pejzaža. Nisam ponijela fotoaparat i žao mi je. Toliko ima ovdje ljepota da imate potrebu to zabilježiti.
Pisanje je sol života
* Biti ravnateljica u osnovnoj školi velika je odgovornost, zar ne?
– Odgovornost i dinamika. Kako je moj posao rješavanje problema onda vas to često umori i samelje. Specifikum posla je takav da se ne možete ograditi od njega nakon 15 sati. Stoga nije lako naći vrijeme za stvaranje. Za pisanje treba mir, smirenost u sebi, nekakvo zadovoljstvo. Pisanje je sol života, i ti kontakti koje dobivamo kroz pisanje su kao neki božji blagoslov. Rad u školi može biti jako kreativan i lijep, ali je zahtjevan. Vremena i ljudi se mijenjaju, svi traže sve više i sve brže. Pokušavam uz sve to skupa zaštiti naš jezik, viški dijalekt. Zanimljivo mi je bilo čuti ovaj izvorni vaš kajkavski međimurski. Upoznala sam načelnika Općine Štrigova Stanislava Rebernika. Dogovarali smo suradnju s učenicima s težnjom povezivanja krajnjeg sjevera i krajnjeg juga Hrvatske. Možda ćemo uspjeti povezati se i kroz neku školu za učenike u prirodi.
Razgovor s Anelom završio je njezinom pozivnicom u smjeru Visa:
– Dođite. Osobito u jesen, zimu, proljeće, ljeto… (smiješak). Kod nas u svakom mjesecu nešto cvjeta. Ružmarin, vrijes, planika… Zimi zna biti tmurno, vjetrovito, ali i mistično. Proljeća su zelena. Ima krasnih vinograda. Maslinika. Život je kao val. Dođe, pa se povuče, opet zapljusne…
Radujemo se doći, osjetiti taj životni otočki val, i upoznati ljubopitnost Višana.
tekst i foto: Roberta Radović
