– Dvaput je dvaput, s osmijehom je kazao drugi ovogodišnji rezident na Matulovu gruntu. Tomislav Šovagović, prošle je godine imao čast svojim prvim boravkom otvoriti osnovnu namjenu edukacijsko-istraživačkog centra Matulov grunt. Rekonstrukcijom i prenamjenom „hiže‟, pripadajuće gospodarske zgrade i gruntišta stvoren je centar posvećen leptirima plavcima te značajnim staništima biljnih i životinjskih vrsta gornjeg Međimurja. Stara „hiža‟ u Frkanovcu mjesto je rezidencije za prirodoslovce, istraživače i umjetnike. Nakon prvog ovogodišnjeg rezidenta, pisca Svena Popovića, novi gazda, novi „Matul‟ je novinar, pisac i teolog Tomislav Šovagović.
Objavio četiri knjige, primio dvije nagrade
Pogled unazad godine dana ukazuje na piščevo plodonosno vrijeme:
– Obećao sam se vratiti. Bio sam prvi rezident, imao sam tri kišna svibanjska dana. Htio sam na Matulovu gruntu boraviti dulje. Ovog je proljeća i ljepše vrijeme. Sunčanije je. Sada mogu detaljnije osjetiti mijenu vremena. Nakon godinu dana u mom životu zaokružio se jedan lijepi ciklus s obzirom na četiri objavljene knjige između moja dva gostovanja na Matulovu gruntu. Ponosan sam na taj ciklus od svibnja do svibnja. U proteklih godinu dana objavio sam zbirke priča “Rudnik čvaraka 2” i “Spremište Trešnjevka”. Obje knjige su izašle u izdavačkoj kući Mozaik knjiga. Dobio sam ranije sredstava iz Ministarstva kulture i medija za zbirku poezije “Čajevi protiv učmalosti” koja je objavljena prošlu jesen te od Društva hrvatskih književnika za zbirku priča “Ruke koje su okretale ploču”. Dakle, iz tiska su izašle tri zbirke priča i jedna zbirka poezije. Ponosan sam i na dvije nagrade od Matula do Matula, kazao je Šovagović.
Očistio stare ladice
Doživljaj gazde na Matulu opisao je u putopisu (pročitajte ga OVDJE). Putopis je okrunjen nagradom:
– Za njega sam primio nagradu Hrvatski književni putopis u Loboru u sklopu Dana Franje Horvata Kiša. Nagradu sam primio u kategoriji putopisa u programu Kajkavsko spravišče. Stiglo je još jedno priznanje. Za priču “Čokoladna predstava” koja je objavljena u “Rudniku čvaraka 2” dobio sam nagradu “Mirko Jirsak” za kratku priču u okviru kulturne manifestacije u organizaciji Ogranka Matice hrvatske u Slatini. Dakle, dvije nagrade i četiri knjige. Osjećam da se od svibnja do svibnja lijepo zaokružila ta priča. Volio bih kada bi ovog proljeća napisao širi putopis na Matulovu gruntu. Stare ladice, stare rukopise sam počistio i sada je novi horizont tu. Ako ćemo sljedeći svibanj razgovarati bit ću sretan ako će tema biti putopis ili materijal za još jednu knjigu.
Vošicki na gruntištu
Ovogodišnju rezidenciju Šovagović je započeo književnom večeri i predstavljanjem romana Vošicki. Autora, Marka Gregura, vrlo dobro poznaje, jer ih veže spisateljska strast, ali i prijateljstvo. Osvrnuo se i na odličnu atmosferu promoviranja pisane riječi u Frkanovcu:
– Marko mi je dobar prijatelj. Roman Vošicki je odličan roman što je i struka prepoznala dodijelivši mu tri vrijedne nagrade, nagradu Fric, nagradu Vladimir Nazor i nagradu Grada Koprivnice. Roman čuva sjećanje na dragocjene ljude koji su mnogo toga učinili u prošlosti. Vinko Vošicki je bio održavatelj tiskarstva. Tiskajući djela između dva svjetska rata, slavnih domaćih i inozemnih književnika produbljivao je kulturu Koprivnice. Time je Marko na lijep način podigao literarni spomenik češkom doseljeniku. Drago mi da su posjetitelji u Frkanovcu mogli osjetiti taj dašak vrijedne i zanimljive prošlosti na održanoj književnoj večeri. Iako smo Siniša Golub i ja moderirali večer, vjerujem da bi program s jednakim simpatijama publike bio prihvaćen i da je samo Marko pripovijedao o svom djelu. Marko je u vrhu hrvatske književnosti.
Tjedan poimanja turoša
Prvi dani rezidencije u Frkanovcu bili su u znaku dinamike, nakon književnosti uslijedilo je druženje na radionici „Dodir leptira‟. Kakav je osjećaj biti gazda na gruntu po kojem ti hoda više desetaka posjetitelja, Šovagović je komentirao:
– Sretan sam, cijepljen sam protvi kurtoazije, odgovara mi društvo. Noćni sam tip i noću pišem. Trenutno sam u čitalačkoj fazi. Sklopio sam stare rukopise, kako sam rekao, i sada je krenula faza otvaranja novim nadahnućima. Predivno mi je što sam upoznao novo društvo, neovisno o nultoj ideji Matulova grunta. Ovo što se ovih dana događalo, nedostajalo mi je prošle godine, osim uz iznimku večeri u Križovcu i izložbu fotografija Filipa Lučina. Prekrasno mi je upoznavati susjede i prolaznike koji naiđu mimo ovog službenog vremena organiziranih programa. Naučio sam mnogo novoga i na radionici kreme. Naučio sam i gdje se sušio, u kakvoj košari, sir turoš. Bio je to tjedan kada sam poimao turoš. Obogaćen sam novostima na gruntu. Lipa raste, novo je kompostište i biovrt. Jednostavno sam došao kao Mojsije ili Jošua, da se biblijski izrazim, pred obećanu zemlju. Znam da će neko drugi uživati plodove tog vrta. Značajno je da sam ga zalijevao, a netko drugi će uživati u plodovima. Svibanj je kao neki pripravni mjesec, i sam se osjećam da je ponekada dobro pripremiti teren. Svi smo dio tog nekog procesa. Pozitivne su promjene u kući i izvan kuće, odlična je sjenica. Važno mi je što svaki posjetitelj ima priliku čuti priču o leptirima i što svi skupa na neki način živimo kao taj ciklus plavaca. Plavac, krvara i mravi…, osjeti se ta kreativa na Matulovu gruntu.
Zaron u međimursku kajkavštinu
Na kraju razgovora naš sugovornik nam je kazao kako se odlično udomaćio s međimurskim kajkavskim:
– Kao slavonskom-dalmatincu Međimurje mi je postalo dragocjeno jer ovu priču s rezidencijom doživljavam obiteljski. Međimurje mi je najmanje poznati dio Hrvatske. Sjajna je stvar otkrivati njegovo bogatstvo. Kao štokavac nalazim se u epicentru kajkavštine i zanimljivo je otkrivati narječja. Svaki novi dijalekt te obogaćuje. Pitam se da sam slučajno međimursko-slavonski-dalmatinac, koji novi kraj bih tada išao otkrivati. Radostan sam što sam imao priliku otići u Štrigovu i obići crkvu sv. Jeronima, čiju sliku uz šibensku katedralu imam doma u Zagrebu, gdje živim.
tekst i foto: Roberta Radović
