Pisac, novinar i teolog Tomislav Šovagović iz Zagreba bio je ovog proljeća prvi rezident na Matulovu gruntu. O svom iskustvu višednevnog boravka u staroj hiži i gruntištu u Frkanovcu napisao je putopis za koji je primio nagradu Hrvatski književni putopis na svečanosti u Loboru održanoj 9. listopada u sklopu Dana Franje Horvata Kiša. Nagradu je primio u kategoriji putopisa u programu Kajkavsko spravišče. Tomislavu čestitamo na nagradi, a njegov putopis „Matulov grunt‟ donosimo u cijelosti:
Hrvatski književni putopis
Matulov grunt
Sve je priča u Međimurju. Već od samog imena. Matulov grunt. Leptirov posjed, u prijevodu na hrvatski književni jezik. Pripovijest o livadnom plavcu, prvoj igri leptira s krvarom, biljkom hraniteljicom, ličinke koje se „udebljane“ otisnu na obližnje Bedekovićeve grabe, gdje se upravo zbog neobične simbioze (nije li svaka) livade ne smiju kositi od Vidova do Križeva. Mravi spašavaju leptira u nastajanju, odnose u svoje carstvo mravinjaka, a tamo još začudnija „robna“ razmjena – gusjenicama su obrok mravlje ličinke, a zauzvrat sićušni radnici ostrašćeno se slade sokom budućih letača. Prizor trodiobe vlasti, na biljnoživotinjski način.
Imanje Matulov grunt daruje dužnu pozornost opstanku prirode. Nakon smrti Terezije Špiranec, posljednje vlasnice kuće na adresi Frkanovec 30, u istoimenom seocetu Gornjega Međimurja s tristotinjak stanovnika, javna ustanova „Međimurska priroda“ rekonstruirala je imanje s okućnicom. Staklenom stijenom, tzv. kubusom, spojene su stara hiža i stara preša. Podsjetnik na Međimurje u izumiranju. Slamnati krovovi, nisu oni Lovrakovi iz Velikoga Grđevca, ali jesu zbijeni, ponosni. Nekada znak raspoznavanja oskudnijih seoskih kuća, sada povratak iskonu.
Drvene krovne grede, osam rogova „kostura“, Isidor Kršnjavi detaljno bi opisao najsitniju pojedinost. Uvukao sam se u arhitekturu kao osa ili stršljen u staru hižu. Interijerom dominira „stari kot“ s Isusovim kipom, mjesto molitve, između dva staklena prozorčića, s kojih pogled na Vodeninski breg odlazi visoko preko ceste, na krošnje lelujavih bagrema. I mašu gorostasi, ritmično skladno. Pamte li Terezijine odlaske na zdenec sa stražnje strane i putem oranice? Staricu bi, vjerujem, nasmijalo vidjeti hotel za kukce, mrežasto utočište insektima. Ima papice s tri zvjezdice, konačište iza umornih letova. Ali vratimo se u četiri zida. Skrušena molitva, licitarska srca umjesto blagoslovljene vode, Spasitelj pod čijim nogama leži kinča, ukrasno papirnato cvijeće. Oltar zahvalnosti. Škrinjica za svijeće, nabožne predmete, opomena protiv zaborava.
Četiri poprečne grede dnevnoga boravka, crveno-bijele zavjese, fotografije kuće nalik ovoj, rijetki svjedoci vele – ima barem 120 godina. Sa starom prešom je lakše, utisnuta je u drvo 1840. godina. Gotovo dva stoljeća služenja zamišljenoj funkciji. Osposobit će ju književnici, rezidenti Matulova grunta. Zajedno s leptirima. Neminovno je razmišljati o licima s crnobijelih fotografija, djevojčica hrani kokoši, kako je živjela, čime se bavila u životu, je li bila sretna ili se to rijetko pitala kao u „Sjaju u travi“. Dvoje zaljubljenih na mopedu, daleko od Williama Wordswortha i Elie Kazana, odjeveni za vatrogasnu zabavu, poziraju skladno, upareno, obećano. Seljak na zaprežnim kolima s dvije Šarenke, svečanost vršidbe, skupljeno sijeno, krčmar i krčmarica zovu na čašicu gemišta. Može i razgovor, zašto ne?
U potkrovlju dvije sobice, dijeli ih zid sa slikom Presvetoga Srca Isusova, krevet za jednu osobu, ormar izvanbračnih obećanja, knjižnica s međimurskim i podravskim autorima, Dubravko Ivančan, Fran Galović, pjesme, popevke, nadahnuće. Imaju i službeni žig Matulova grunta. „Ljetopis Pješčanoga Okruga“ Alda Leopolda, pionira ekološkoga aktivizma, preveden na hrvatski jezik umom i rukama Siniše Goluba, još jednoga Goluba koji piše, sam to veli u spomen na Ivana kalinovečkoga, teologa i pjesnika s Matoševa groba. Ravnatelj Golub ima deset djelatnika, smještenih u bazi „Med dvemi vodami“ u Križovcu, spremnih pripovijedati o kopaču zlata Japici, manjiću – međimurskom bakalaru, fljojsarima davnih splavova, sedamnaest aktivnih gnijezda roda (štrk zaboravljenoga naziva), haldama ugašenih rudnika, ostatcima posječenih šuma između dva svjetska rata, otetom Mađerkinom bregu, danas u najmljenim vinarskim pogonima. Zov divljine ono je što Golub sanja, naslućene prašume iskona između Mure i Drave, mimo svijeta zadovoljnoga mrvicama. Ako je Leopold umro gaseći požar, možemo i mi živi spašavati prirodu, posljednje komadiće prije nego što nas uvjere da ništa prije njih nije ni postojalo.
Lunjam i snimam, od Vodeninskoga brega preko Školskoga puta do glavne frkanovečke ceste. Ima obnovljenih hiža, nije Matulov grunt jedina starinska. Lavež seldžuka na stranca, razmontirani dijelovi kombajna u dvorištima, misterij znakova, a nigdje Mela Gibsona. Istrči rucak za tuđi ručak, kokice hrane suvremene djevojčice u boji, jecaj motokultivatora, predvečernje pospremanje. Kapela sv. Vida na proplanku, čeka hodočasnike iz zatvorene gostionice „Babilon“. Kojim se jezikom govori nakon propuštene noći? Ako se uopće umije pripovijedati iza točenja opojnih međimurskih vina. I hodočastiti za pokoru. Nekada je obitelj Hren dala izgraditi pil, putokaz vjernicima na proputovanju prema Štrigovi. Uh, kad je to bilo, još za Kraljevine Jugoslavije, poslije atentata u Marseilleu, prije Drugoga svjetskoga rata. Molitva nije spriječila zlo, iako se uvijek čovjek zapita – a što bi se tek bez molitve događalo svijetu? Vjerojatno je „Božji problem“ u suviše slobodne volje namrijete pojedincu, zloupotrijebljene. Sveti Vide, moli za nas. Natpis na kapelici – 15. VI. 2003. godine kapelicu je blagoslovio mons. Antun Perčić, kancelar i preč. Ivan Kozjak, župnik. Klupica nad nakvašenom, pokošenom, preoranom zemljom. Bregovite staze, odmor prema vječnosti.
Matulov grunt meta je znatiželjnicima. Prolaznici rado navrate, fotografiraju se na klupici livadnoga plavca, zanima ih povijest obitelji Špiranec. Pokojni Ivek bio je sedam godina u ruskom zarobljeništvu. Susjed Mirko sjeća se njega, štala i gospodarskih objekata; sjedili su pod brajdama, muž je gledao cestu, supruga oranice. Nisu imali djece. A Frkanovec je vrvio dječjom grajom, jednom davno, dok je Bog hodao Međimurjem. Ako su bili blagoslovljeni porodom, bilo je barem njih petero malih. U gnijezdu. Nekad bilo. Ostala je uspomena s perona broj dva autobusnoga kolodvora u Čakovcu: Frkanovec/Frankfurt. Jedina moguća odredišta. Samo, pitam se je li moguće kupiti povratnu kartu.
Grunt kosi čovjek s nadimkom Harry. Tako su rekli. Nisam znao sliči li na Clinta Eastwooda, čuo sam zvuk trimera, vidio parkiran kombi s naljepnicama John Deer, čovjeka srednjih godina ispod šilterice. Predan poslu.
„Dobar dan, jeste li vi Harry?“, priupitah prilazeći koscu.
„Kakav Harry, ja sam Branko“, reče nehajno čova, preko ramena, više zainteresiran za travu nego razgovor.
Bilo mu je neugodno priznati nadimak. Nema biti tko drugi. S osam razreda osnovne škole, čekajući rad na neodređeno vrijeme, dobri duh tvrtke. Da zabuna bude kompletna, postoji i drugi Branko, također je kosac, ali nema bijeli kombi s utuživim naljepnicama.
Dok je „Branko Callahan“ smišljao klopku visokoj travi, naišle su tri žene, jedna s hidžabom i dvoje djece. Djevojčica u njedrima, kovrčavi dječak skakuće staklenom stijenom, čudeći se maketi divovskoga mrava, jednako golemoga leptira i već opjevane biljke krvare. Nudim ga napolitankama. Prihvaća. Pitam kako se zove. Ne razumije.
„Amri“, reče jedna od žena bez hidžaba. One jesu iz Međimurja. Sjetio sam se Kristiana Novaka i „Ciganina, ali najljepšeg“. Kao da je i Frkanovec na migrantskoj ruti.
„Znate što znači Amri?“, nastavlja, obilazeći grunt.
„Nemam pojma“, priznajem, diveći se dječjoj zaigranosti.
„Dođi, živote moj!“
„Predivno.“
„Nema dalje“.
Odlaze. Ne žele se fotografirati. Ne pomažu uvjeravanja kako nemam društvene mreže. Sve je dostupno, vidljivo. Razumijem ih. Posve.
Odlaze Vodeninskim bregom. Dolazi kolega Pero Pernjak. Razvaža vina po restoranima Štrigove. Odlazimo na kavu u Mali Mihaljevec, restoran „Kneja“. Vijugave vinske ceste, uređene okućnice, komunistička imena ulica. Revolucija nikada ne prestaje. Bride čokoti, zaigrani nebeski pasteli. Razgovaramo o Domovinskom ratu. Usred Ulice Prvoga maja. Sjećanja na Vukovar. Zar nije sve povezano? Novi poredak na ruševinama staroga.
Povratak u seosku hižu, privatno imanje na određeno. Otišao je Harry, bili su u međuvremenu i vodoinstalateri, potekla je topla voda. Kuhalo, kobasice, grah. Idila seoskoga ručka. Brzinskoga. Ose zuje potkrovljem, lastavice dotiču slamnate niti. Najbolji putopisni slikar Matko Peić svaku bi nijansu opisao do savršenstva. Kolorit smrti na galgama ljepote. Meni ostaje gledati povijanje bagrema, šaptanje jabuka, krik zarasloga korova. Lupkanje po tipkovnici, da prenesem djelić Međimurja na papir, ovjekovječim mješavinom žanrova beskrajnu želju da se čovjek vrati prirodi. A opet, u suglasju s novim tehnologijama, kako bez signala? Nema ni radija ni televizora, ali interneta mora biti.
Mora li? Što bi rekle kravice bake Terezije, zaveslaj između dviju vila sijena, mužnje, vrenja, buđenja divljih zečeva. Treba li svemrežje žabama kada se iz okoćenih močvara krenu vraćati k šumama. Samo čovjek uvijek nešto zanovijeta, zahtijeva. Najpametniji i najpotrebitiji. Pripitomljen maskama i cjepivima, samo još danas na vašem gruntu.
Kada jednom i leptiri stave maske, znat ću da je došao kraj svijeta. I Međimurja.
Tomislav Šovagović
