Novinarstvo donosi priliku razgovora s osobitim pojedincima. Kroz svoj višegodišnji novinarski staž upisala sam brojne intervjue. Većinom me ti razgovori oplemene i pridonose osobnom razvoju. Neke pak osobito pamtim, cijenim i rado ih se sjećam. Jedan od takvih dogodio se na Matulovu gruntu. Krajem kolovoza u organizaciji Međimurske prirode – Javne ustanove za zaštitu prirode na ovom edukacijsko-istraživačkom centru gostovao je rezident Robert Međurečan, književnik, glazbenik i branitelj.Posebnoj vibri intervjua zasigurno je pridonijela atmosfera Matulova grunta, obostrana sklonost pisanoj riječi i književnosti i generacijska bliskost. Klupko misli počelo se odmotavati doživljajem bivanja u Frkanovcu.
Toplo i domaće
* Kakav je osjećaj biti „gazda‟ u ovoj staroj hiži i pripadajućem gruntištu?
– Već kad sam vidio fotografije Matulova grunta, sve mi je bilo impresivno. Ali, kad čovjek dođe ovdje tek tada osjeti kako je to sve prekrasno osmišljeno. To je arhitektura koja je meni bliska, jer su moji korijen podravski. Osjećao sam se kao da sam došao u kuću svojih djedova i baka. Sve je nekako toplo i domaće. Matulovu gruntu ništa ne dostaje i ništa mu ne treba više. Ima sve što treba. To što nema televizora, to što nema radio, to je još bolje. Čovjek ostaje okrenut sebi i ima rijetku priliku razgovarati sam sa sobom u tišini i miru.
* Jeste li stigli upoznali frkanovečke susjede?
– Nisam ih upoznao, ali opazio sam kako su diskretni, vrijedni i radišni. Kasno stižu doma s posla i tada opet nešto rade. Poznajem taj mentalitet čovjeka koji „dela‟ po cijeli dan. Bliske su te navike ljudi Podravine i Međimurja. Kad se mimoiđemo na cesti, obavezno mahnu rukom i pozdrave, bez obzira na to što se ne znamo.To je pomalo zaboravljeni način ophođenja među ljudima. U velikim gradovima se to ne događa. Ali ovdje u ovim malim mjestima, takav način odnosa i komunikacije postoji. I to je pravo blago!
Zimski vrt Hrvatske
* Ovo vam je prvi duži boravak u Međimurju?
– Povremeno sam u Međimurje dolazio poslovno ili nekim potrebama. Sada sam odvojio vrijeme da istražim i vidim neke stvari u Međimurju koje ili nisam dosad stigao ili sam tek naučio da postoje. Obišao sam područje prve naftne bušotine, mlin u Žabniku i Sveti Martin na Muri, Mađerkin breg. Međimurje je za mene jedan zimski vrt Hrvatske. S punim pravom i razlogom to govorim. Međimurje smatram najuređenijim dijelom Hrvatske. Čakovečki detalji su također zanimljivi kao i cjelokupno Donje Međimurje. Čakovec je urbana sredina po mjeri čovjeka. Ima sve. Ritam života je sporija od Zagreba ili drugih većih gradova koju su potpuno nervozni i živčani, i pucaju po rubovima. Čakovec mi djeluje široko, otvoreno, tiho i mirno. Obišao sam i Perivoj Zrinski koji odiše poviješću. Ovaj kraj prošao je velik povijesni put i postao mirno srednjoeuropsko područje gdje se vrednuje trud i rad.
Profesionalna interpretacija prirode
* Posjetili ste i naš centar Med dvemi i vodami u Križovcu gdje je i sjedište naše Ustanove. Kakav je dojam?
– Čini mi se da ste vi ovdje, i što se tiče stanovništva, ali i ustanova odlično decentralizirani. Nije sve u središtu županije, nije sve u Čakovcu, nego je to fino „razbacano‟. Moj dojam je da se iz Međimurja relativno manje ljudi odselilo nego iz drugih dijelova Hrvatske. Takav pristup jedan je od načina kako ljude zadržati. Ne treba se sve događati u jednom centralnom gradu, nego da se sve fino raširi.Još kad sam vidio kako to izgleda u Križovcu, kako vaše kolegice vode kroz Centar i interpretiraju prirodnu baštinu, kako brinu o posjetiteljima, to me oduševilo. To je visoka europska razina.
Žene – u fokusu novog romana
* Što ste ovih desetak dana ovdje na Matulovu gruntu uspjeli napraviti?
– Kao prvo, lijepo sam se odmorio, što znači da sam se dobro naspavao. Ovaj slamnati krov stare hiže, osim što je zanimljiv, jako je dobar izolator. Jedne noći kada je grmjelo, gotovo da je nisam čuo. Drugo, ove godine sam u žiriju za odabir književne nagrade „Ksaver Šandor Gjalski‟. Članovi žirija imaju zadatak preko ljeta pročitati više od 80 knjiga. Nekoliko knjiga sam ovdje završio i svakako ću Matulov grunt pamtiti po tom jednom olakšanju zbog opsežne čitalačke serije. Počeo sam pisati i svoj novi roman. Probat ću zadržati tu početnu spisateljsku emociju, taj osjećaj Matulove atmosfere i kada se vratim u Zagreb.
* Otkrijte nam temu i ideju novog romana?
– Tema je suvremena, bavim se identitetom. Prije svega to je ženski roman. Svi glavni likovi bit će žene, iznimni likovi žena. Kroz njih ću probati progovoriti o identitetu osobe i identitetu nas. Što nas zapravo čini onim što jesmo. Čini li nas to način na koji smo nastali? Postoji li sudbinska povezanost naših predaka? Ono što bi se u Bibliji reklo: – Plaćamo li mi račune svojih predaka? Ili smo neovisni i nemamo nikakve veze s njima, pa nas sve ono što činimo i radimo u svom životu danas određuje. Bit će to istinita priča jedne žene koju sam upoznao prije nekoliko godina. I koja me prilično smrznula. Satrla me kad sam čuo njezinu sudbinu. Imam potrebu sve to ispripovijedati na literarni način, da sve ostane zapisano.Jer, u ovo današnje vrijeme kao da smo dezorijentirani. Kao da živio u vremenu gdje smo izgubili kompas: ne znamo ni gdje ćemo, ni kuda, ni što smo. Ne mislim tu na politiziranje već na osobno promišljanje u smislu kuda idem i što ja radim ovdje na ovom svijetu.
Stojimo na ramenima divova
* Zahvaljujući poslu koji radite, recepcioner ste u jednom zagrebačkom domu umirovljenika, imate uvid u to koliko je starija populacija ostala vjerna knjizi?
– Svi oni koji su čitali u mlađim danima, čitaju i u starim danima. Osobito sada kada imaju više vremena. Čitanje knjiga je stvar navike. I mladi čitaju, samo neke druge stvari, a ne ono što smo mi u mladenačkoj dobi čitali. Stoga nam pobjegnu iz vida kao čitateljska publika. A zlatna generacija čita, oni su nas naučili svemu. I dobrome i lošem. U današnjem vremenu, starost se nažalost više ne gleda kao iskustvo, nego kao dijagnoza. Kao da smo zaboravili domoroce koji imaju svoje vijeće staraca. Ili stara plemenska društva, gdje su starci imali posebno mjesto, posebni respekt, upravo zbog toga što su imali veliko iskustvo. Današnje mlađe generacije misle kako svijet počinje s njima. Tek kad dođemo u određene godine, shvatit ćemo da stojimo na ramenima divova, koji su bili puno jači i puno veći od nas. A olako ih se odričemo, njihovih iskustava, njihove mudrost. I onda često gubimo vrijeme i pravimo iste greške.
Pisanje kao samoterapija
* Koji su bili vaši prvi koraci ozbiljnijeg pisanja?
– Oduvijek sam nešto pisao i to mi je, kako se kaže, išlo od ruke. Nisam se mislio baviti ozbiljnijim pisanjem. Ali… Nakon Domovinskog rata u kom sam bio branitelj, sve se promijenilo. Bio sam jako mlad, student još, i rat je na mene djelovao šokantno. Kad sam se vratio iz rata, trebalo mi je nekoliko godina da se vratim u normalnu kolotečinu života. Ne doživljava svatko rat na isti način. Mene je u početku ono potpuno prožeo i nisam mogao napraviti ništa kvalitativno u smislu svog života. Čak sam zanemario svoj studij veterine. Nakon nekog vremena sam shvatio da to iskustvo i sve što sam proživio, trebam na pozitivan i afirmativan način prenijeti drugima. Uhvatio sam se kreativnog rada, prije svega glazbe, a onda i pisanja. Na pisanje sam tada gledao kao neku vrstu samoterapije. Kao neku vrstu izbacivanja misli na papir s nadom da će mi sve biti lakše, kad s nekim podijelim svoje misli. Od tih tekstova nastao je prvi roman Prodajem odličja, prvi vlasnik, objavljen 2008. godine. Kada je 2. kolovoza 2008. godine objavljen, nastala je velika pompa jer nitko do tada nije tako pisao o Domovinskom ratu. Nisam pisao na navijački način, mi smo bijeli, oni su crni. Pisao sam o ratu kao o zlu, u kojem nitko ne možete ostati samo bijele boje.
* Što biste voljeli ostvariti u nadolazećim godinama?
– Htio bih zadržati zdravlje, tjelesno i fizičko. Želim se nastaviti razvijati se kao pisac, a i kao čovjek. Sa svojih 57 godina nikad se bolje osjećao nisam. Nekako čudno to zvuči, jer mi smo doživljavali svoje dedeke i bakice koji kad su imali 57 godine, kao da će uskoro otići s ovoga svijeta. Sad sam u najboljih godinama, što ne znači da godine koje dolaze neće biti još bolje.
Tekst i foto: Roberta Radović
