Na Matulovu gruntu u srpnju je boravila Danica Leštek. U razgovoru s nama govori o očuvanju domaće riječi, velikom rječniku stubičkoga govora, papirnatom cvijeću i važnosti prenošenja tradicije na mlađe naraštaje. Dosad je objavila sabrane kajkavske izreke i poslovice Koj na srcu, to na jeziku (2023). U okviru projekta Kajkavski rječnik uredila je Mali rječnik kajkavskoga govora stubičkoga kraja, (2016, 2018. i 2023) i Stubički klaruš: slikovni rječnik kajkavskoga govora stubičkoga kraja (2019). S Anom Čižmek objavila je djelo Rože od papira – priručnik za izradu (2018).
Profesorica povijesti i filozofije, diplomirana knjižničarka i promicateljica kajkavske kulturne baštine, Danica Leštek gostovala je kao rezidentica na Matulovu gruntu u Frkanovcu. Tijekom Dana otvorenih vrata(18. srpnja) vodila je radionicu izrade tradicijskog kinča – ružica od papira, a u razgovoru nam je otkrila kako napreduje rad na velikom rječniku govora stubičkoga kraja, zašto kajkavski jezik sve više nestaje iz svakodnevnog govora te zašto vjeruje da se baština može sačuvati jedino ako je živimo i prenosimo mlađim naraštajima.
Na Matulovu gruntu čovjek se osjeća kao doma
* Gazdarica ste na Matulovu gruntu u Frkanovcu. Kakvi su dojmovi vaše rezidencije?
– Matulov grunt sam prvi put posjetila prije nekoliko godina, ali sada ga doživljavam na sasvim drugačiji način. Ovdje je prekrasno. Sve je uređeno s puno pažnje i ljubavi pa se čovjek vrlo brzo udomaći. Mir, priroda i tišina daju posebnu inspiraciju za rad. Imam osjećaj kao da ovdje živim puno dulje od ovih nekoliko dana.
* Boravak koristite i za rad na velikom projektu?
– Završavam veliki rječnik govora stubičkoga kraja na kojem radim više od 25 godina. Posljednjih nekoliko godina surađujem s dr. Marijom Šimudvarcem, koji danas živi u Čakovcu, pa nam je Matulov grunt bio idealno mjesto za zajednički rad.
Četvrt stoljeća rada na kajkavskom rječniku
* Što vas je potaknulo da se prihvatite tako zahtjevnog posla?
– Radim u školi gotovo četrdeset godina i dvadeset pet godina vodila sam skupinu Mala Kajkaviana. Primijetila sam da djeca sve slabije poznaju kajkavski govor, a nisu imala odgovarajući rječnik koji bi im pomogao. Tako je sve počelo. Isprva nisam ni slutila da će projekt prerasti u ovako opsežan posao. Prvo sam izradila mali rječnik govora stubičkoga kraja, koji je doživio čak tri izdanja. Nakon toga nastao je slikovni rječnik za najmlađe, zatim zbirka kajkavskih frazema, a danas završavam veliki rječnik s oko 13 tisuća natuknica.
* Kada bi mogao ugledati svjetlo dana?
– Nadam se tijekom 2027. godine. To je velik posao, ali vjerujem da će biti vrijedan truda.
Saki bedak ima svoje veselje
* Imate li neki omiljeni kajkavski frazem?
– Jedan od meni najdražih je: – Saki bedak ima svoje veselje.” Često ga koristim jer govori da svatko ima ono što ga ispunjava. Tako i ja imam svoje veselje, istraživanje kajkavštine.
Djeca sve manje govore kajkavski”
* Zašto mlađe generacije sve manje koriste domaći govor?
– Prije svega zato što ga više ne čuju kod kuće. Roditelji sve manje govore kajkavski pa ga djeca nemaju od koga naučiti. Tijekom svih ovih godina rada u školi jasno vidim koliko se to promijenilo. Djeca danas sve češće moraju pitati bake i djedove za značenje pojedinih kajkavskih riječi. Mislim da smo i mi stariji djelomično odgovorni. Ljudi se često srame govoriti kajkavski, a tome su pridonijeli i mediji.
* Na koji način?
– Lokalni mediji trebali bi više koristiti dijalekt, a ne ga gurati u stranu. Na televiziji se kajkavski često prikazuje kroz stereotipe pa ispada da njime govore samo komični ili neozbiljni likovi. To nije dobro jer dijalekt nije nešto čega bismo se trebali sramiti, nego dio našega identiteta.
Papirnate ruže ponovno osvajaju ljude
* Na Matulovu gruntu vodili ste radionicu izrade kinča. Kako je počeo vaš interes prema papirnatom cvijeću?
– Još 1998. godine organizirala sam prve radionice izrade cvijeća od papira. Pozvala sam u školu starije žene koje su tu vještinu još poznavale i one su je prenijele nama. Djeca su bila oduševljena, a ubrzo su se uključile i kolegice, turistička zajednica i mnogi drugi.
Od toga je nastao i poznati Stubički pušlek, koji je osvojio prvu nagradu na Trijenalu zagorskog suvenira. Danas ponovno raste zanimanje za papirnato cvijeće. Ljudi ga izrađuju za ukrase, poklone pa čak i vjenčanja. Tradicija se može prilagoditi suvremenom vremenu, ali njezina vrijednost ostaje ista. S Anom Čižmek objavila sam djelo Rože od papira – priručnik za izradu.
Priče i bajke kao put prema čitanju
* Osim kajkavštine i tradicijske baštine, poznati ste i po promicanju čitanja.
– Radim u školskoj knjižnici i posebno me zanima pripovijedanje. Pokrenula sam manifestaciju Dan bajki i priča – Baj(kaj)mo i pri(ča)jmo s ma(što)m, koja iduće godine obilježava desetu obljetnicu. Naše je geslo Pričanjem prema čitanju, jer vjerujemo da dobra priča može potaknuti dijete da zavoli knjigu. Uredila sam knjigu Vilinsko igrišče: hrvatske bajke, priče, legende i vjerovanja (2021).
* Čitaju li danas djeca dovoljno?
– Nažalost, sve manje. Oni koji vole čitati, čitaju puno i njih treba njegovati. Ostale treba stalno poticati. U nižim razredima još uspijevamo, ali kasnije je sve teže pronaći način kako ih ponovno približiti knjizi.
Intervju završava upravo onako kako Danica Leštek i djeluje. Tihim, ali upornim radom na očuvanju jezika, priča i običaja. Bilo kroz rječnike, radionice papirnatih ruža ili pripovijedanje bajki, njezina je misija ista: sačuvati ono što čini identitet jednog kraja i prenijeti ga budućim generacijama.
Tekst i foto: Roberta Radović