Na slikovitom Matulovu gruntu u Frkanovcu, u srcu Međimurja, bajke su ponovno zaživjele zahvaljujući stručnoj i strastvenoj priči etnologinje i profesorice Lee Šprajc. U sklopu Dana Međimurske županije, Šprajc je održala predavanje o bogatoj, ali nedovoljno istraženoj usmenoj baštini međimurskog kraja, otkrivajući zaboravljene pripovjedače i suvremene poveznice s globalno poznatim bajkama. Bio je to odličan početak ovogodišnje sezone posjećivanja prve umjetničke i znanstvene rezidencije u Međimurskoj županiji.
Dan otvorenih vrata održan je u nedjelju 27. travnja, a gošća je bila profesorica hrvatskoga jezika i književnosti te etnologinja Lea Šprajc. Radi kao asistentica na Katedri za hrvatski jezik i književnost, scensku i medijsku kulturu Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (Odsjek u Čakovcu). Tradicionalna stara hiža, stara preša i gruntište u Frkanovcu bilo je idealno ozračje za njezino predavanje s okosnicom na temu kojom se bavi u okviru svog doktorskog istraživanja.
– Na Matulovu gruntu govorila sam o tome što me potaklo da krenem u istraživanje pripovijedaka na području Međimurja, predstavila sam svoje dosadašnje promišljanje i spoznaje do kojih sam došla. Naslovila sam ovo izlaganje Međimurske usmene pripovijetke – od postojećih izvora do suvremenoga stanja na terenu. Osvrnula sam se na terensko istraživanje koje je provedeno osamdesetih godina u Donjoj Dubravi. Inicirala ih je Marija Novak, naša manje poznata etnologinja i folkloristica. Ona je 80-ih godina prošlog stoljeća dokumentirala dvoje pripovjedača iz svoje lokalne sredine. Bio je to Marko Karloci, koji je još uvijek vitalan i sjeća se dio pripovijetki, a drugi kazivač je bila Monika Žiga. Mariji Novak su se na terenu pridružili Ljiljana Marks i Ivan Lozica, iz tadašnjeg Zavoda za istraživanje folklora (danas Institut za etnologiju i folkloristiku). Krenula sam njihovim tragom i istraživala u dokumentaciji Instituta za etnologiju te u Muzeju Međimurja. Dio priča koje su oni prikupili objavljene su u časopisu Kaj, istakla je Lea nakon održanog predavanja kojem su nazočili i učenici viših razreda OŠ Ivana Gorana Kovačića Sveti Juraj na Bregu unutar programa nazvanog Mladost je radost, društvo je odlično – ne trebaju nam mobiteli.
Zlata vrijedne priče
O međimurskim bajkama i pričama nema mnogo podataka ističe Lea.U malobrojnim kazivačima prepoznala je slične poveznice:
– Lakše je naći ljude koji govore o običajima ili predajama o coprnicama jer ih mnogi ljudi pamte. Ali kazivači cjelovitih kajkavskih priča, pripovijetki i bajki su rijetki. Prepoznala sam zajedničke karakteristike koje dijele ti ljudi, onih koji dan-danas pamte priče. Istakla sam obilježja usmenog pripovijedanja. U prvom redu koliko je ono živo i koliko je važan izvedbeni aspekt. Nije bitna samo priča i sadržaj, nego i način na koji se ona interpretira. Zatim su tu različite inačice, koje ovise o tome u kojoj prilici se pojedina priča pripovijeda publici. Svaka ta inačica je zlata vrijedna.
Naše i svjetske bajke
U svom istraživačkom radu Lea je naišla i na brojne poveznice međimurskih bajki i svjetskih poznatih:
– Pojedini kazivači kažu kako su pročitali te priče, a neki nisu ni znali čitati, pa ipak su do njih doprle priče kao što su Snjeguljica, Ivica i Marica. Naši kazivači su pojedine svjetski popularne bajke poosobili, dodali im obilježja našeg podneblja i etnografskog konteksta. To nas upućuje na kompleksnost odnosa usmene i pisane književnosti. Taj odnos nipošto nije jednosmjeran već izrazito kompleksan.
Na kraju razgovora Lea je pozvala eventualne kazivače priča neka joj se jave:
– Bill bi mi izuzetno drago da novi kazivači daju doprinos mom doktorskom radu. – Kaj ja to tražim, često me pitaju? Tada im ili sama ispripovjedim dio priče, ujedno im dajući do znanja o kakvim pričama je riječ, uz osmijeh Lea opisuje istraživački rad na terenu.
Rezidentica na Matulovu gruntu
Glazbene programe na način Lee Šprajc trenutačno je autorica aktualnih istraživanja stavil,a kako se to lijepo kaže “sa strane”, jer znanstveno-istraživački rad zahtijeva mnogo vremena i energije. U lipnju ove godine Lea će biti rezidentica na Matulovu Gruntu i tome se već sada jako veseli.
– Tome se jako veselim, iako živim u Šenkovcu. Frkanovec mi je blizu. Ali ovaj ambijent, priroda i sama tradicijska kuća koja je obnovljena…to je nešto posebno. Mislim da će mi to biti inspirativno i poticajno u mom doktorskom radu i istraživanju.
Domaćin programa bila je Međimurska priroda – Javna ustanova za zaštitu prirode. Događaj je organiziran unutar programa obilježavanja Dana Međimurske županije 2025.
Ako i vi znate nekoga tko zna i pripovijeda stare priče ili bajke Međimurja, ili možda i sami pamtite poneku, javite se! Vaša priča može postati vrijedan dio znanstvenog istraživanja i pomoći u očuvanju bogate usmene baštine našeg kraja. Javite se direktno Lei Šprajc na e-poštu: leasprajc95@gmail.com
foto: Roberta Radović
